-Poezija je poput glazbe.
-Kako…
-Riječi su poput nota. Duljina stihova je tempo. I svaka riječ sadrži zvuk, a svako slovo glas u sebi. Kada to znaš, onda možeš pisati sasvim slobodno. Tek onda osjetiš pravu moć riječi i koliko je beskrajno puno što sve imaš za reći. I osjetiti.
-Od kad razmišljaš na taj način…
-Ustvari oduvijek. Samo to prije nisam znala. Sada znam.
-Riječi bi trebale biti jasne, bistre i svete.
-Svete… U zlato uokvirene, draguljima ukrašene?
-Ne. Svetost nije barokno okićena. Nije povlastica kršćanstva ili bilo koje religije. Ni uzdignuta, ni ponizna. Svemu i svakome dostupna bistra jednostavnost čiste duše.
-Poput kristala, blistavog i bistrog do temelja?
-Poput zvuka kristalnobistrih voda. Vidiš kako se riječi jedna drugom igraju. Nema zvuka u kristalnobistrim dubinama. One miruju. Ne pjene. Ne žubore. Ali riječi, one ipak stvaraju nizove osjećaja koji procvatu i odu.
-Procvatu i odu…
-Da. Poput glazbe. Glazbu ne možeš zadržati. Ona teče, prožima, protiče kroz vrijeme. Ona je kretanje.
-Misliš kao i misao…
-Da. Glazba, pisanje, poezija, misao, osjećaj… Sve se nadovezuje…
-I sve se spaja u duhu.
-I zvuči…