Život je takav kakav je.
Život donosi svašta.
Iznenađenja ugodna i neugodna, bolna i radosna.
Sve ti to znaš.

Znaš li tko odlučuje kako ćeš se nositi sa svim tim?
Ili ponekad zaboravljaš tko je onaj koji odlučuje o tvojim osjećajima.
Tko upravlja tvojim mislima i ponašanjem.
Sjeti se!

Jednostavno je.
Odluka je uvijek tvoja.
Da li se ćeš se zatvoriti i cmizdriti kad sve nije baš onako kako želiš, ili ćeš ljutito psovati, ili ćeš pomisliti: „Ispalo je sranje, što je tu je, idem dalje, srediti to…“
Radost, nezadovoljstvo, bijes, očaj, sve je stvar tvoje odluke.

Ili vjeruješ da su svi tvoji osjećaji nešto čemu si jednostavno i nepromjenjivo prepuštena na milost i nemilost?
Ako je tako, onda vjeruj, opet tvoj odabir.
Ako imaš vremena za depresiju, deprimiraj se do mile volje.
Isto vrijedi i za ljutnju, i ostalo.
Možeš raspolagati svojim vremenom i energijom kako želiš.

Kad misliš da ti je stvarno loše, da se sve urotilo protiv tebe, onda pokušaj pogledati oko sebe.
Koliko je ljudi sa još većim tegobama od tvojih, koji su možda u većim problemima, u nevoljama.
Očigledno je da njihova tenutna raspoloženja nisu neka pouzdana mjera o veličini njihove muke.
Da, ima ljudi koji su bolesni, nepokretni, ima ljudi koji su sve izgubili, a opet iz nekog neobjašnjivog razloga djeluju sretno.

Umjesto neprestanog cviljenja za onim što ti fali, pokušaj biti zahvalna za ono što imaš!
Odluka da živiš sretno, zadovoljno, ispunjeno puno manje ovisi o vanjskim okolnostima nego što si ti sebi umislila.
Naravno da nije lako osloboditi se od starih navika, od kukanja, od samosažaljivanja, od dobro uigrane uloge ranjene dušice.

Znam da se brineš, da ponekad strepiš za one koje voliš, da te ponekad strah od onoga što donosi sutra.
Sasvim normalno. 
No, koliko puta si se izjedala od straha i brige, a na kraju je ispalo sve dobro.
I koliko puta si doživjela situacije koje su u prvi mah izgledale strašne, da bi nakon nekog vremena uspostavila da je upravo ta situacija bila od presudne važnosti za tvoj život i rast.

Probaj s vremena na vrijeme razgledati svoju cjelokupnu stvarnost i svoj doživljaj, iz neke druge perspektive.
S visine.
S pristojne udaljenosti.
Kao da lebdiš nad njom.
Koliko je doista grozno?
Stvarno dramatično?
Koliko kukanja na visokom nivou želiš još slušati od same sebe?
Kukaju li i oni oko tebe? Jesu li i njihovi problemi tako strašni?
Da li je kukanje doista mjera koliko nekoga nešto boli?
Ponekad je jadikovanje samo izraz pasivnosti za poduzimanje neke produktivnije radnje.

Kako bi bilo da, svaki put prije nego započneš sa kukanjem, samosažaljevanjem, osuđivanjem, pokušaš tu dragocjenu energiju utrošiti na viziju koja će ti pokazati što ti je činiti da promijeniš ono što te čini nezadovoljnom?
I preuzmeš odgovornost za svoj život!