Ima dana, a puno je takvih dana, kad jednostavno ne ide iako bi se htjelo prestati razmišljati… Barem na tren.
O životu i smrti. O smislu i besmislu. O svakojakim glupostima i nebitnim stvarima. I o bitnim.
O ovome i onome… 
Mozak na pašu i ne misliti ništa, i opet ništa. Kako je to dobro, i kako to odmara… Obnavlja. Podmlađuje. Ali ne ide, jednostavno ne ide uvijek…
Misliš o djetinjstvu, o nekim prošlim danima, ljudima, čudesima…  Opet i opet iznova, naviru sjećanja potaknuta asocijacijama iz sada.  I bez njih.
To je jednostavno u tebi.
Naviru uspomene, a u svakoj barem detalj onog jednog nekad davno proživljenog osjećaja. I nerijetko iznova zaboli ono što je izgledalo kao davno preboljeno. I nerijetko se vrati onaj isti ushit koji je naizgled davno nestao u nepovrat . Neizbrisiva prošlost isprepliće sadašnjost u čvor, ali samo u mislima. U tvojoj glavi. U stvarnosti sve teče, samo tako…  Teče… 
Jer… Jednom potisnute misli izrone kad tad. Neodgovorena pitanja ne nestaju. Ona u nama traju. Prikrivena, prigušena… Kao da čekaju pravi trenutak, trenutak spremnosti za odgovore.
Ona se ponovo jave zajedno sa spremnošću da se odboluje jednom za uvijek, jednom zatomljena bol. Da se podmire neki stari računi sa samim sobom. Da se upali svijetlo u mračnoj šupici i konačno očisti smeće tamo nakupljeno…
 Onda shvatiš da je tvoj otpad bio sav tvoj teret. Shvatiš da i bez njega možeš biti. Da i bez njega znaš postojati.  I kako dalje…  To sigurno nitko ne zna bolje od tebe…