LIFE COACHING

Instant-rješenje ili šarlatanstvo? Ovaj trend u Hrvatskoj izaziva velike kontroverzije

Ako se pogleda tko su najpopularniji treneri u Hrvatskoj, može se vidjeti da su to ljudi iz nekih drugih struka

AUTOR Jelena Ružić

Instant-rješenje ili šarlatanstvo? Za neke umjetnost u kojoj se od čovjekove psihe rade konture i pacijentu daju upute kako ih ispuniti srećom, optimizmom, zahvalnošću i ljubavlju, za druge obmana koja je postala odličan biznis koji je, u vremenu kada svakoga pogađa stres, anksioznost i nezadovoljstvo, svakim danom u sve većoj i većoj ekspanziji.

PUT DO SRETNOG SRCA

Maja Vučić razbija mitove o psihoterapiji

A kanali za dolazak do klijenata nikada nisu bili lakši. Tu su blogovi, vlogovi, društvene mreže, a svaki savjetodavni ili motivacijski “status” obično je popraćen nekim originalnim hashtagovima koji pratiteljima/klijentima daju osjećaj da je ono što tamo piše zaista nešto u što treba (slijepo) vjerovati. Međutim, koliko god da se buke dizalo zbog sve više životnih trenera ili tzv. life coacheva na sceni, činjenica jest da proporcionalno njihovu rastu raste i broj ljudi koji k njima hrle. Jer, u njihovim svjedočanstvima, koja su, kažu mnogi, iskrena, pronalaze nadu, optimizam i zapravo sve ono što “life coachevi” propagiraju.

Video - Poznati Hrvati koji javno svjedoče vjeru

Njihovom pojavom, upozorava se, struka se našla na klimavim nogama i, još važnije, ostaje otvoreno jesu li klijenti koji se javljaju životnim trenerima u zabludi, a na kraju i u opasnosti. S druge strane, kaže se da je napad u našem društvu još uvijek jedina poznata metoda suočavanja s konkurencijom. Životni treneri u kojoj god državi da su se pojavili, najprije su za sobom povukli lavinu različitih reakcija. Bolne točke s kojima se struka – psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti, savjetodavni terapeuti – teško miri su edukacija i školovanje, koje većina životnih trenera nema. Naime, da budete „life coach“ nije nužno da ste certificirani i da ste završili fakultet zdravstvenoga ili društveno-humanističkoga usmjerenja koje se bavi proučavanjem ljudske psihe.

Što stoji u zakonu

Pogleda li se tko su najpopularniji treneri u Hrvatskoj, može se vidjeti da su to ljudi iz nekih posve drugih struka koji su, pak, u jednom trenutku osjetili poziv životnih trenera. Većina njih je svoje motivacijske misli, koje nerijetko pozivaju na autosugestiju u trenucima beznađa, počela dijeliti kao fragmente neke veće priče, koja se tek treba otkriti. Takvo što će, jasno, zaintrigirati mnoge.

DOBRA ZARADA

Estradnjaci u pohodu na novi biznis: Svoje seanse naplaćuju i po 1200 kn!

–Kada sam prvi put, dok sam 2001. radio u SAD-u, čuo da je „coaching“ profesija, odmah sam se time oduševio. Ubrzo sam započeo s edukacijom za bavljenje „coachingom“ i povremeno sam organizirao tečajeve i radionice. Međutim, profesionalno sam započeo s radom 2009. – govori Tomislav Tomić, inače diplomirani pravnik. Licenciran je kao trener za razvijanje samopoštovanja kod djece u institutu “The Center For Personal Reinvention”, kao “NLP praktičar” u “American Union of NLP” te kao “stress management coach” u “Spencer Institute” u SAD-u.

– „Coaching“ me veseli primarno zbog holističkoga pristupa klijentima, percepcije klijenta kao partnera s kojim dijelite zajednički cilj, metodologije i pogled na promjenu i osobni razvoj koji potpuno odražavaju ono što ja jesam i osjećam – govori Tomić. Dok s jedne strane pristup u „life coachingu“ hrani i jednu i drugu stranu, u struci mjesta za eksplicitno izražavanje osjećaja kod terapeuta ili psihologa – nema.

VEČERNJI TV

Psihologinja otkriva kada je vrijeme za razgovor s psihologom

– Većina „life coacheva“ pristup klijentima temelji na vlastitom iskustvu. Obično su to ljudi koji su proživjeli možda neku tragediju, iz svega izišli jači i sada na svom primjeru pokazuju drugima kako će živjeti. Također, često svojim klijentima daju samo afirmativne rečenice koje ljudi žele čuti, poput „Predivan si“, „Ti to možeš“, „Ako sam ja, možeš i ti“ i sl., a takav je pristup apsolutno znanstveno neutemeljen i zapravo pogrešan. Obavljaju proces savjetovanja, a prema našem zakonu nisu licencirani za to – govori psihologinja Maja Vučić.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Naime, u srpnju ove godine u Saboru je izglasan Zakon o djelatnosti psihoterapije koji kaže da je „psihoterapija liječenje i/ili tretman problema emocionalne prirode psihološkim putem u kojem educirana osoba namjerno uspostavlja profesionalan terapijski odnos i koristi stručne postupke u svrhu uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja intenziteta postojećih psihičkih simptoma/poteškoća, u svrhu promjene poremećenih shema ponašanja i poticanje pozitivnog razvoja ličnosti”. Djelatnost psihoterapije može provoditi psihoterapeut, savjetodavni terapeut ili psihoterapijski vježbenik. Osobe su to koje su završile studij u području zdravstva, društvenih i humanističkih znanosti (za savjetodavne terapeute usmjerenje nije bitno), kao i stručni dio izobrazbe iz psihoterapije u trajanju od najmanje četiri godine u nekom od psihoterapijskih pravaca koje priznaje Europska asocijacija za psihoterapiju. Da bi se dobio, pak, europski certifikat iz psihoterapije potrebno je imati i 250 sati osobne psihoterapije u individualnom i grupnom “settingu”. Bez tih komponenata „life coachevi“ ne bi smjeli davati savjetodavne usluge.

LIFE COACH

Tajči vodi sljedbenike na krstarenje Jadranom

Neozbiljno i neučinkovito – Iako postoji cijeli niz edukacija za osobe koje se time žele baviti, u većini zemalja „coaching“ je i dalje u sivoj zoni jer nije dovoljno potkrijepljen istraživanjima i nije jasno odijeljen od struka koje se bave sličnim poslovima, pogotovo savjetovanjem i terapijskim radom. Smatra se da je temeljna razlika u tome što se psihologija bavi radom “na sebi” učeći osobu da prepozna problem i radi na promjeni dotadašnjih uvjerenja, razmišljanja i ponašanja, a „coaching“ kod osobe potiče promjenu sada i ovdje učeći je kako prepoznati sadašnje želje i potrebe koristeći potencijale same osobe – kažu u Hrvatskoj psihološkoj komori (HPK). Osim toga, u većini zemalja „coaching“ nije regulirana profesija i svakako nije dio ni psihologije, ni psihijatrije, ni psihoterapije.

RAZNJEŽILA MNOGE

Emotivna objava Ivane Plechinger: Tri puta sam mu gotovo umrla na rukama

– Nije moguće regulirati sve „coaching“ djelatnosti. Ono što mi možemo učiniti jest ukazati na neprimjerenost korištenja terminologije iz okvira struke – poruka je Komore. Struka brani svoje kada je riječ o semantičkome bojnome polju, ali djelatnost „life coacheva“ zapravo je, govori psihologinja M. Vučić, upravo savjetodavna. – Ne nazivaju to savjetodavnim radom jer nisu licencirani, nego upakiraju ono što rade u krilatice poput „Nabildajte svoje vještine“ i sl. – govori M. Vučić te dodaje kako se životnim trenerima često jave očajni ljudi čiju je bolest potrebno liječiti medikamentima, ali „life coachevi“ zbog nedovoljnoga znanja to ne mogu prepoznati, nego nastavljaju s afirmativnim i pozitivnim mislima. Da je svjesno miješanje terapeutskoga rada i „coachinga“ neodgovorno, neprofesionalno, a na koncu i neetično, slažu se svi.

SAVJETI PJEVAČICE

Ivana Plechinger otkriva: Evo zašto više nemam migrene

– „Coaching“ je primarno usmjeren na ciljeve, načine i strategije ostvarenja ciljeva, strategije izlaska iz zone ugode, a sve to s posebnim naglaskom na buđenje i kultiviranje vlastite autentičnosti. Osim navedenog, „coaching“ je većim dijelom usmjeren i na poslovni razvoj i obuhvaća mnoštvo poslovnih tema. Nipošto nije riječ o terapeutskom radu. Naravno, neki pojedinci, u nadi da će doći do više klijenata, pokušavaju kombinirati terapiju s „coachingom“, ali to je neozbiljno i neučinkovito. Ili ste po profilu „coach“ ili ste terapeut, neovisno o tome koja je vrsta terapije u pitanju. Nemoguće je biti i jedno i drugo – govori Tomić. Međutim, kako u silnom izobilju i strahu od pogrešnoga odabira zapravo donijeti ispravnu odluku? Možda bi najslikovitije bilo objasniti tko su psiholozi i licencirani, ozakonjeni terapeuti, a tko „life coachevi“ koristeći se analogijom sportskih trenera i fizioterapeuta. Premda su neki ljudi sposobni sami dovesti svoje tijelo u vrhunsku formu, nekima je potreban nadzor trenera koji će ih, k tomu, dodatno motivirati zahvaljujući čemu će osoba vidjeti da ipak može, recimo, pretrčati deset, a ne pet kilometara kao što je mislila. S druge, pak, strane fizioterapeuti pomažu klijentima, odnosno ozlijeđenim osobama u povećanju pokretljivosti, ublažavanju boli, kao što i sprečavaju trajne posljedice bolesti ili ozljede. Osim toga, fizioterapeuti trajno prate pacijentovo stanje i napredak te prema tome prilagođavaju program fizioterapije. Jednako kao što se postupa s tjelesnim ozljedama, trebalo bi se i sa psihičkim. Dakle, u situacijama povrede, ne ide se treneru na još dodatno forsiranje, nego se ide na liječenje koje je dugotrajan proces.

Transparentnost i edukacija

Upravo je neznanje o tome kada se kome obratiti, ističu i sami liječnici, opasnije od eventualnoga lažnoga predstavljanja pojedinih “coacheva” koji pod krinkom aposteriornosti plasiraju i šire savjetodavne misli koje mogu biti kobne. – “Life coaching” i motivacijsko govorništvo s jedne i psihoterapija s druge strane nisu iste stvari, to je jasno. Zapravo, to su područja koja uopće ne možemo uspoređivati i nema potrebe da ih uspoređujemo. Ono što je važno u cijeloj priči je edukacija javnosti o tome što su to psihički poremećaji, kako nastaju i koji su najučinkovitiji i znanstveno provjereni tretmani u liječenju tih stanja. Time podižemo svijest građana, njihovo znanje i jačamo individualnu odgovornost za njihov život, zdravlje i izbore načina pomoći i terapijskoga tretmana – govori dr. med. Iva Stasiow koja se psihoterapijom bavi desetak godina. Ističe, k tomu, kako bi se zbog pretjeranoga kritiziranja “life coacheva” moglo početi kritizirati i aromaterapiju, kinesku medicinu, ajurvedu, narodne lijekove...

Foto: Matija Habljak/PIXSELL

– Ljudi koji se bave alternativnim oblicima liječenja nisu završili fakultet zdravstvenoga usmjerenja, a bave se zdravljem. I oni mogu krivo procijeniti zdravstveno stanje osobe, previdjeti neke teže bolesti (jer nisu liječnici) i ne reagirati pravovaljano. Opet ih se ne kritizira toliko koliko “life coacheve” – govori dr. Stasiow te dodaje kako rad životnih trenera može biti koristan, ako ga konzumiraju zdrave osobe, a ne one koje u motivacijskim porukama traže instant-rješenja. Jedna od osoba koja na društvenim mrežama privlači pozornost zbog motivacijskih poruka svakako je i glazbenica, autorica hit knjige “Ono što ostaje, uvijek ljubav je” Ivana Plechinger.

– Ne volim da me se naziva životnom trenericom jer zaista mislim da ne radim ništa slično što treneri ili psihoterapeuti rade. Poslije trauma koje sam doživjela, pisanje sam shvatila kao terapiju i sada je produkt moga liječenja jednostavno postao lijek i drugim ljudima – govori Ivana Plechinger te dodaje kako ne bi trebalo biti bitno tko se kako zove sve dok se ljudima pomaže. Sa sličnim stavovima, i to upravo na primjeru pisanja Ivane Plechinger, slaže se i dr. Stasiow.

Foto: Borna FilićPIXSELL

– Mislim da su njezine objave lijepe i u moru svega negativnoga što pročitamo, naići na takvo što ne bi trebalo predstavljati problem. K tomu još jer je sve potpuno transparentno, a to je jedino bitno u cijeloj priči. Nigdje ne stoji da je autorica terapeutkinja ili motivatorica. Ljudi to znaju i oni koji se odluče obratiti joj se, rade to kako bi u svoj život unijeli dozu optimizma i nade – zaključuje dr. Stasiow. Video - Pjevačica Natali Dizdar govori o psihoterapiji 

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/premium/instant-rjesenje-ili-sarlatanstvo-ovaj-trend-u-hrvatskoj-izaziva-velike-kontroverze-1278536 - www.vecernji.hr