Iluzija i stvarnost narcizma

Živimo u civilizaciji u kojoj je „imati“ postalo važnije no „biti“ a i to „biti“ sve više je uvjetovano slikama i porukama kojima nas zasipaju mediji. Kultura konca dvadesetoga i početka dvadeset prvoga stoljeća s pravom se smatra narcističkom. Međutim, narcizam nije „specijalitet“ samo našega doba nego činjenica ljudskoga postojanja i nije ograničen samo na karakteristike koje mu obično pripisujemo. Prirodno je voljeti sebe i brinuti se za sebe, prirodno je biti obuzet sobom – pitanje je samo koliko i kako.

Među ljudima je mnogo hladnoće jer se ne usuđujemo prihvatiti sebe kakvi jesmo. (Albert Schweitzer)

Sin riječnoga boga Kefisa i vodene vile Liriope, mitološki Narcis, bio je toliko lijep da su se mnogi pitali može li tako lijepo stvorenje poživjeti dugo. U potrazi za odgovorom njegovi roditelji se obratiše slijepome proroku Tiresiji, koji im reče da može pod uvjetom da „ne upozna sebe“.

Upravo u tim fatalnim riječima „ne upozna sebe“ izazov je i zamka svakog narcisa – zauvijek ostati zarobljen u sjenovitom svijetu samozaljubljenosti ili se, uz cijenu smrti, osloboditi iluzija o sebi i drugima.

Daljnji razvoj priče je poznat – nakon niza dogodovština Narcis, u kojega su se zaljubljivali mnogi muškarci i žene a on ih nije ni primjećivao, jednoga dana ugleda odraz svoga lika u vodi i zaljubi se u nj. U pokušaju da uhvati, zagrli svoju sliku, pao je u jezero i utopio se a na tom mjestu izrastao je cvijet koji i danas nosi njegovo ime.

Međutim, Oscar Wilde drukčije završava priču o Narcisu. U njegovoj inačici mita, nakon Narcisove smrti došle su gorske vile i vidjele da se slatkovodno jezero pretvorilo u vrč pun slanih suza. „Zašto plačeš“, upitale su. „Oplakujem Narcisa“, odvrati jezero. „Ah, to nas ne čudi“, kazaše vile. „Konačno, usprkos tome što smo mi stalno trčale za njim po šumi, samo ti si imalo priliku izbliza promatrati njegovu ljepotu.“ „Narcis je bio lijep?“ upita jezero. „Ta tko bi to mogao znati bolje od tebe?“ uzvratiše vile, „konačno, na tvoje obale naslanjao se svakoga dana.“ Jezero je na trenutak zašutjelo a potom reklo: „Hm, ja oplakujem Narcisa jer sam, svaki put kada bi on legao na moje obale, u dubini njegovih očiju mogao vidjeti odraz svoje ljepote“.   

Svaki narcizam počinje u zrcalu – od zrcalećega lica majke, čije oči i osmijeh odražavaju njezinu ljubav prema djetetu i radost bivanja s njime, preko klaustrofobične slike „dvorane zrcala“ pretjerano zaštitničkih ili pak zahtjevnih roditelja, do vodene površine koja Narcisovu sliku razbija u tisuće komadića čim je on pokuša dodirnuti, zagrliti.

Prema Heinzu Kohutu i njegovoj „psihologiji sebstva“, osnovne narcističke potrebe su potreba za idealizacijom, blizančevanjem i ogledanjem u drugom ljudskom biću. Tek zadovoljivši ih, možemo ići dalje, prema svijetu; u protivnom ostajemo zaglavljeni u njima.

Naime, od vrlo rane dobi dijete počinje spoznavati i prihvaćati sebe uz pomoć pažljive prisutnosti drugoga (osobito majke ili osobe koja igra njezinu ulogu). Osjeća li se nesigurno u tom odnosu s drugim, ako ga drugi povređuju zanemarivanjem ili prevelikim zahtjevima, podrivajući time djetetovo samopoštovanje i povjerenje u svijet, to će se odraziti i na njegov kasniji život i odnose s drugima.

Kako i kada je sve počelo?

Vide li oči sebe dok gledaju? (Andrej Pangos)

Priča o narcizmu počinje vrlo rano, sa samim počecima našega života, onda kad izgubimo svijest o povezanosti s Bogom i pokušavamo snaći se u svijetu u koji smo došli kao bebe, potpuno ovisne o svojoj okolini. U samom početku još nismo svjesni granica između nas i okolnoga svijeta (u prvom redu majke ili osobe koja je preuzela njezinu ulogu); sve je jedno veliko zadovoljno jedinstvo, potpuna identifikacija. Osobito dok su naše potrebe zadovoljene. Međutim, to nije moguće uvijek. Tu se javlja prva napetost koja s vremenom raste, a s njom i usmjerenost na konflikt između nas koji trebamo nešto i onih o kojima ovisi naš život. S vremenom puca prvotna veza između nas i njih. Dijete je napustilo raj. Onako malom i bespomoćnom sve mu se čini bezizlaznim. Kako još nema pojam o vremenu i nije svjesno da, i kada nije tu, majka postoji i vratit će se, ono osjeća i doživljava samo ono što je „sada i ovdje“. Trenutne potrebe sav su njegov život. Nisu li zadovoljene odmah, preplavi ga strah, nesigurnost i panika te se poput utopljenika hvata za svaku slamku koja će mu vratiti osjećaj povezanosti s okolinom, koja time nad njim ima golemu moć. Stoga će učiniti sve što treba, pa i odreći se stvarnih potreba i želja, kako bi dobilo makar mrvicu pažnje. Distancira se od sebe, od boli i straha te pristaje na uvjete koje postavljaju drugi. S vremenom se tako počinje stvarati nova napetost – napetost između pravoga ja i onoga koji se nastoji nositi s pravilima igre koja tu vladaju. Dijete počinje graditi zaštitnu membranu između ta dva dijela sebe. Time puca veza između stvarnoga bića i osobe (maske) koju pokazujemo svijetu. U toj dobi dijete nesvjesno stvara plan po kojemu će proživjeti cijeli život. Premda kao odrasli ljudi toga plana nismo svjesni, slijepo ga slijedimo. Sve što nam se događa, poruke i ponašanja drugih ljudi nesvjesno redefiniramo, kako bismo ga potvrdili i potkrijepili.

A narcizam?

Potaknuta iskustvima majki i osoba koje su radile s vrlo malom djecom, psihoanalitičarka Margareth Mahler podijelila je doba do treće godine života u tri faze: autističnu, simbiotičnu i fazu separacije – individualizacije. Prema njezinu mišljenju, narcistički karakter formira se u dobi između 15. i 24. mjeseca, u tzv. fazi ponovnog približavanja (eng. rapprochment), kada se dijete prvi put počinje konfrontirati sa zahtjevima realiteta i s temama odvojenosti i ranjivosti. Mnogo prije toga, prvih 4 do 6 tjedana nakon rođenja u razdoblju autizma ili primarnog narcizma, kada je isključivo usmjereno na sebe i svoje potrebe te se doživljava stopljeno s okolinom, dijete procijeni je li svijet sigurno mjesto za život. Negdje oko drugog mjeseca počinje simbiotička faza, u kojoj sebe i majku doživljava kao jedno i još nije u stanju razlikovati između unutarnjeg i vanjskog. Majka je i njegov štit od okoline, zbog čega je njezin odnos s djetetom temelj na kojemu će ono graditi sve buduće odnose. U autohtonim kulturama majka dijete u toj dobi nosi svuda sa sobom i reagira na svaki njegov podražaj, njegujući time dijete koje se pokušava snaći u vanjskom svijetu. Toj fazi slijedi faza separacije i individualizacije, kada su djetetove motoričke sposobnosti već prilično razvijene, a njegovo područje viđenja i djelovanja šire. Premda se psihički još ne vidi kao odvojeno biće, ono svoje tijelo počne doživljavati odvojenim od majčina. Upravo stoga važan mu je topli tjelesni kontakt s njom.

Između 11. i 18. mjeseca raste djetetov interes za vanjski svijet. To je faza istraživanja i vježbanja, omnipotencije u odnosu na svijet i svoje sposobnosti, koje postaju sve veće i raznolikije. Uz razvitak tolerancije na frustraciju zbog gubitka i boli, postupno se razvijaju i razne funkcije njegove osobnosti. Važno je da je majka tu kao fizička i emotivna podrška, ali i da ga ohrabruje da istražuje svijet. Premda svojim osjećajem omnipotencije i grandioznosti dijete u toj dobi ima osjećaj apsolutne vlasti nad majkom, kako je njegov interes sve više usmjeren i prema neživim objektima, u toj fazi ono stvara prijelazni objekt kao nadomjestak za simbiozu s njom (maramica, dekica, plišanac…), koji stalno nosi sa sobom. Prema neznancima je uglavnom radoznalo, ali ponekad pokazuje i strah. U toj dobi važna je uloga oca kao druga u igrama u kojima se i dijete, za razliku od uobičajene ovisnosti i slabosti, osjeća veliko i jako.

S tom fazom se dijelom preklapa i faza ponovnog približavanja, kada su kognitivne sposobnosti djeteta toliko razvijene da se počinje doživljavati i psihički odvojenim od majke. Daljnjim razvojem motoričkih sposobnosti sve više se udaljava od nje, istodobno stalno pitajući se gdje je ona jer s njom želi dijeliti svoj svijet i svoje spoznaje. Pritom se osjeća rastrzano između straha od povratka u simbiozu s majkom i straha od odvajanja. Njegova omnipotencija suočava se s ograničenjima i zahtjevima roditelja poput npr. navikavanja na tutu, što ga frustrira i razočarava, jačajući njegov strah od odvajanja. Na to reagira ljutnjom (kasnije poznatom kao „narcistička ljutnja“). Zato je vrlo važno da mu majka bude na raspolaganju s puno topline, razumijevanja, strpljivosti ali i jasnih granica, što će postaviti temelje njegovoj sigurnosti i povjerenju u susretu s kasnijim životnim izazovima.

U početku faze ponovnog približavanja dijete idealizira roditelja/majku, doživljavajući je psihički još kao dio sebe, dok u kasnijoj fazi idealiziranog roditelja doduše vidi odvojeno od sebe ali si zadržava sliku njegovih savršenih osobina. U trećem dijelu tog razdoblja pozitivne i negativne osobine drugoga vidi kao polaritete te npr. majku doživljava kao dvije osobe – dobru i lošu (dobra vila – zla vještica), što je normalna prijelazna faza u razvoju. Ako se normalno razvija, na kraju će sve to sklopiti u realnu sliku sebe, mame i drugih ljudi kao bića koja imaju i pozitivne i negativne osobine. Važnu ulogu tu igra otac, koji kao osoba odvojena od majke pokazuje da odvajanje nije ništa loše, čime dijete čuva od ponovnog povratka u simbiozu s majkom. Važan je i odnos među roditeljima te djetetovo prepoznavanje svog spolnog/rodnog identiteta.

Proporcionalno s problemima u toj fazi, dijete će u svom razvoju ostati fiksirano na obrasce arhaične dječje svijesti – grandioznost, idealizaciju, osjećaj podijeljenosti – te imati problema s osjećajem svoje vrijednosti (npr. imat će nerealna očekivanja od sebe i drugih temeljena na razmišljanjima poput „ja sam nitko i ništa jer nisam savršen“ ili „ne mogu biti ništa bez savršenog drugog s kim se mogu stopiti ili koji mi može dati orijentaciju i potvrdu što će moj život učiniti smislenim“). Narcistički karakter, ili crte karaktera, u prvom redu posljedica su problema u pokušaju prevladavanja grandioznosti i prepoznavanja svojih granica.

U kasnijim stadijima te faze, sve do 4. stadija odvajanja između 22 i 30 mj., dijete svoj identitet gradi kroz opoziciju i omiljena mu je riječ „Ne“. Ako je prethodna faza bila dobro svladana, ono može stvoriti izvor utjehe i ljubavi u sebi te druge vidjeti odvojeno od sebe. U protivnome, postoji strah od njihova gubitka i od gubitka ljubavi. Uspješno svladanoj fazi ponovnog približavanja slijedi faza učvršćivanja individualnosti (između 24. i 36. mjeseca), u kojoj dijete gradi unutarnju autonomiju i osjećaj da oni koji su mu važni postoje premda trenutno nisu tu.

Pravi i lažni ja

Mi ne vjerujemo u sebe sve dok netko ne otkrije da je duboko u nama nešto vrijedno, vrijedno pažnje, vrijedno slušanja, sveto na dodir.

Jednom kada povjerujemo u sebe možemo riskirati znatiželju, čuđenje, spontanost i sve drugo što jest ljudski duh.

(E. E. Cummings)

Primarne djetetove potrebe su potreba za sigurnošću i prihvaćanjem, potreba da bude središte svojih aktivnosti a ne tuđih. Zdravo odrastanje i kasnije odvajanje mogući su samo ako su te potrebe zadovoljene. Ako roditelji, osobito majka, nisu prepoznavali i uvažavali osobnost djeteta i u onim segmentima u kojima je bilo drugačije od njih, već tražili da se povinuje njihovoj slici svijeta, ono je emotivno ostalo zaglavljeno u tom periodu, nesposobno odvojiti se i otići u svoji život jer nema snage za to. Kako nema iskustvo bivanja centrom aktivnosti samom sebi, nema u sebi ni uporišta iz kojega bi djelovalo prema svijetu.

Narcizam je duboki poremećaj sebstva; osoba koja kao mala nije bila viđena, prepoznata i prihvaćena na pravi način nije razvila zdravo sebstvo, ona nema težište u sebi, ne zna tko je, ne prepoznaje svoje autentične potrebe i ne zna izraziti ih. Da bi preživjela, još kao mala izgradila je masku s kojom se pokazuje pred svijetom i u najboljem slučaju u toj masci tek je zrnce njezine prave osobnosti.

Naime, usprkos uvriježenome mišljenju da djeca trebaju raditi ono što roditelji žele, čovjek ne može postati zreo ako kao dijete nije bio viđen i prihvaćen u svojoj posebnosti te, na temelju ponašanja okoline, znao da će moći zadovoljiti svoje potrebe.

Dijete sluša i upija poruke okoline (verbalne i još više neverbalne, koje lovi finim nitima percepcije znatno prije no što je u stanju razumjeti značenje riječi). Na temelju njih stvara zaključke i oblikuje svoji sustav vrijednosti i uvjerenja. Narcisi su kao djeca, verbalno i neverbalno, dobivali poruke poput: „nemoj biti to što jesi“, „nemoj biti blizak/ovisan/važan“, „nemoj to učiniti“, „nemoj odrasti“… Teško je s time odrasti u zdravu osobnost s jasnim granicama između sebe i drugih te povjerenjem u sebe, svijet i druge ljude. Posve je razumljivo da će ljudi čiji je unutarnji sustav impregniran takvim porukama implicitno ili eksplicitno prenijeti ih i na svoju djecu. A djeca, osobito pametna, senzibilna djeca, koja vrlo brzo shvate što npr. majka od njih traži, dat će sve od sebe da zaštite i sačuvaju majčin svijet pa i nauštrb vlastitoga.

Ti nisi ti već odraz mene samog

Zaglavljenom u fazi ponovnog približavanja, narcisu je teško vidjeti razliku između sebe i drugih (osobito osoba koje su mu važne) te s ljutnjom reagira kad oni ne ispune njegova očekivanja. Ljuti se kad neku svoju potrebu ili želju pretpostave njegovoj, kad mu nisu na raspolaganju dvadeset četiri sata na dan. Pritom ih ne doživljava kao stvarne osobe sa svojim svijetom vrijednosti, potreba i prioriteta nego kao produžetak njega samog, koji on po svojoj volji može „uključiti“ i „isključiti“ kad poželi. Istovremeno, agresivno reagira kad netko njemu postavi granicu.

Osjećali bismo se mnogo bolje kad ne bismo bili zaokupljeni onim što drugi čine i govore. (Thomas A. Kempis)

Malo dijete ima potrebu za tjelesnim kontaktom i posvećenom pažnjom važnih osoba. Ako je majka, kao mala, bila lišena iskustva bezuvjetne ljubavi, uvažavanja i prihvaćanja, neće to znati dati ni svome djetetu. Teško je i zamisliti koliko se napušteno ono osjeća! Taj osjećaj je poput duboke crne rupe (narcističke osobe često će poslije i sebe opisivati kao crnu rupu). Međutim, dijete ne može pobjeći, malo je i potpuno ovisno o majci. Ona to koristi i ne daje mu ništa dok dijete ne pokaže da je ona centar njegova svijeta. Majka time nesvjesno nadoknađuje glad za vlastitom majkom, koja je nije vidjela kao što ni ona sada ne vidi svoje dijete.

Ponavljam, osnovne narcističke potrebe su: potreba za idealizacijom, blizančevanjem i ogledanjem u drugom ljudskom biću. Narcisi njeguju idealnu sliku sebe i drugih, pri čemu druge nesvjesno koriste kao sredstvo za zadovoljenje vlastitih potreba. Kako suštinski nemaju doživljaj sebe, dokaz svoje vrijednosti ili bezvrijednosti, štoviše i postojanja, traže u tuđim očima ili riječima, duboko žudeći za tim da ih ti drugi vide i prepoznaju onako kako sami sebe vide iznutra. Istovremeno toga se i plaše, bojeći se da time ne postane vidljiv i sav njihov unutarnji užas.

Unutarnji rascjep

Narcizam je duboki poremećaj koncepta i doživljaja sebe i slike o sebi. Osoba osjeća da nije u redu sama po sebi, već mora biti nešto posebno da bi vrijedila. U obitelji djeteta koje će razviti narcističku osobnost uloge su bile obrnute – umjesto da ono bude viđeno, prepoznato i prihvaćeno kao jedinstveno biće, od njega se očekivalo da zadovolji (narcističke) potrebe svojih roditelja. Prirodna reakcija na to je bijes i duboka tuga. Kako takvi osjećaji nisu nailazili na „dobar prijem“ okoline, dijete nije moglo ništa do potisnuti ih i svu energiju uložiti u razvitak lažnoga ja kojim će šarmirati okolinu. Time je u nekom trenutku svoga razvoja zaista i dobilo moć da vlada njome, što svakako daje (lažan) osjećaj sigurnosti, ali cijena koju je za to platilo bila je odricanje od najdubljih osjećaja, potreba, želja i vlastitih vrijednosti. Umjesto doživljaja jedinstva svoga bića sa svim njegovim potrebama, stremljenjima, tugama i radostima, postupno je razvilo lažni ja, koji će poslužiti grandioznoj ideji o ostvarivanju sebe kao nekog posebnog i osobito vrijednog, nekoga kome nitko neće moći odoljeti. Osoba pritom donosi neizbježnu tragičnu odluku da žrtvuje istinsku životnu radost u ime moći. Njezin unutarnji osjećaj autoriteta i samopoštovanja postaju ovisni od vanjskih izvora potvrde i stalno je gladna nečega izvana, nečega što može zadovoljiti trenutnu glad ali je ne može trajno utažiti. Zadovoljava se površnim stvarima, kako ne bi dodirnula one bitne, kojih se boji. Postaje joj npr. važnije dobro izgledati, imati dobro mjesto u društvu i mišljenje o sebi nego dobro se osjećati.

Osobito je to slučaj ako je osoba kao mala pretrpjela gubitak roditelja ili vlastitu težu bolest. Bolest je duboka rana u iskustvu pravoga ja, ponekad tolika da osoba uopće nema osjećaj sebe.

Osnovni polariteti kojima se bavi malo dijete su: a) jedinstvo – individualizacija, b) grandioznost – ranjivost. To je teško integrirati i u idealnim okolnostima. Porastom svijesti o svojoj ranjivosti i nemoći, ali i spoznajom da je odvojeno od majke i ne posjeduje njezine magične moći, dijete se osjeća ugroženo. Stoga zatomljuje izražavanje sebe i nadomješta ga visoko razvijenim kompenzatorskim lažnim ja. Pritom izvana pokazuje upravo ono što nije. Iznutra, u njemu neprestano odzvanja osnovna poruka njegova djetinjstva: „Ne budi ono što jesi već ono što ja trebam. Ono što ti jesi razočarava me, ugrožava, ljuti, iritira. Budi ono što ja želim i onda ću te voljeti“. Spoznaja da roditelji nisu ispunili svoju ulogu kako valja ugrožavajuća je i duboko dira u taj lažni osjećaj sigurnosti. Stoga djeca, i kad odrastu, brane roditelje te i sebe i druge uvjeravaju da su imali prekrasno djetinjstvo. Kako ih roditelji naizgled nisu zanemarivali ni zlostavljali (znatno je lakše prepoznati „eksplicitnu“ nebrigu i manipuliranje djecom), već su kao mali naizgled dobivali mnogo ohrabrenja, podrške i pohvala jer su bili dobre i uspješne curice (i dečki), teško im je spoznati da tu nešto temeljito nije bilo kako treba. Mnoga su takva djeca vrlo rano pokazivala znakove izuzetne zrelosti i često npr. preuzimala brigu za mlađu braću i sestre, što se od njih i očekivalo. Iluzija o dobrom djetinjstvu vrlo im je važna. Razbiti je, znači otvoriti duboku crnu rupu s kojom se, boje se, neće znati nositi.

Ako želite stvarati pravu glazbu, morate odsvirati crne i bijele note zajedno. (Richard M. Nixon)

Klasična arhetipska majka koja narcistički opsjeda dijete miješa se u sve i u prvom su planu njezine potrebe i želje. Ako dijete ne ispunjava njezina pretjerana očekivanja, majka mu uskraćuje ljubav ili reagira s bijesom karakterističnim za dječju fazu ponovnog približavanja. Ranjivo i ovisno dijete će učiniti sve da ne bi izgubilo majčinu ljubav pa makar i nauštrb vlastitog ja. Etiologija narcizma je u nesposobnosti roditelja da prihvati dijete sa svim njegovim konfliktima, slabim i jakim stranama te ga kao takvo voli i razumije. Odbijanje vlastitoga ja u svakoj kasnijoj sličnoj situaciji pokreće iste silne emocije kao kada smo bili mali. Uvijek iznova na površinu dođe depresija povezana s osjećajem napuštenosti. Često je tu umiješana i dinamika među roditeljima i njihovi strahovi te igre moći pa npr. majka, nesvjesna svojih narcističkih povreda i unutarnjih konflikata, razočarana u brak i muža, idealizira dijete, osobito sina, očekujući da joj zauzvrat ono pruži ljubav i pažnju koje joj muž uskraćuje. S druge strane muž to vidi i ljubomoran je na dijete, te mu se na razne načine osvećuje i obeshrabruje ga. Djetetovo pravo ja ugroženo je tako s obje strane.

Da bi preživjelo situaciju iz koje tako maleno ne može izići, dijete potiskuje svoje osjećaje, potrebe i želje. Tu dolazi do raznih unutarnjih cijepanja, potiskivanja i odricanja od raznih dijelova unutarnjega bića. Sve više se poistovjećuje s lažnim ja i nadomjesnim ponašanjima, stavovima i osjećajima kao što su grandioznost, ponos, izazovan stav i ovisnost o ispunjenju izvana (poput poslovnog i/ili društvenog uspjeha, priznanja, novca). S druge strane, ima duboke napade srama i osjećaja poniženosti, bezvrijednosti, samopodcjenjivanja, izoliranosti, usamljenosti, depresije, tromosti, hipohondrije i somatiziranja, osjećaje praznine i panike. Sve to prati praćene duboka dječja čežnja, osjećaji bijesa i povrede, traganje za pravim ja i polaganim otkrivanjem sebe i svojih sposobnosti te autentičnih ideala i ambicija.

Važno je spomenuti da svi narcisi ne funkcioniraju jednako: na jednom kraju skale, koja se zasniva na sposobnosti funkcioniranja, nalazi se osoba s nedovoljno izgrađenim obrambenim mehanizmima koja se u stresu lako slomi. Na drugom je kraju osoba koju obično nazivamo narcisom: u stresnoj situaciji ona će se, sa svim mogućim racionalnim objašnjenjima, brzo „oporaviti“ i ići dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Narcis u odnosima

Narcis je bio toliko lijep da su se u nj zaljubljivali muškarci i žene, uz ostale i nimfa Eho, kojoj je zbog ljubomore na njezin odnos s ocem (Zeusom/Jupiterom) majka (Hera/Junona) oduzela moć govora i učinila da može samo ponoviti riječ nekoga drugog. Posve opsjednuta Narcisom slijedila ga je poput sjene, a on je nije ni primjećivao. Slomljena srca, Eho se molila Afroditi da je usmrti, no ovoj se sviđao njezin glas te je ostavila da zauvijek živi kao jeka.

Mit o Narcisu i Eho slikovito govori o tragičnoj, slojevitoj prirodi Narcisa i dubokoj suprotnosti između onoga što pokazuje i živi prema vani i onoga što je (poput „Slike Doriana Graya“) duboko skriveno od očiju svijeta.

Ljudi koje obično nazivamo narcisima doimaju se arogantno, egocentrično, plitko. Prema drugima se odnose s prijezirom i omalovažavanjem. Svode ih na objekte, čija je jedina funkcija zadovoljiti njihove potrebe i želje. Smatraju da za njih vrijede drugačija pravila nego za druge ljude. Osjetljivi su na uvredu ili odbacivanje. Pokazuju nedostatak empatije. Sve što rade ima elemente predstave za druge. Mijenjaju se ovisno o situaciji poput kameleona. No ispod potrebe za savršenom slikom, znatno je tužnije i dramatičnije. Ispod blistave fasade, oni su vrlo duboko ranjeni. Ranjeni su toliko da su se gotovo odrekli sebe da bi mogli preživjeti.

Jedna od vila prema kojoj je Narcis bio osobito neljubazan zamolila je Afroditu da učini da on jednom osjeti što to znači kad mu netko koga voli ne uzvrati ljubav. Boginja je uslišala i jednoga dana, poželjevši se napiti vode, Narcis ugleda odraz svoga lika u jezeru. Očaran njime, pomislio je da je to neka lijepa vila i poželio poljubiti je, ali lik je nestao. Narcis se nagnuo još jače te ispružio ruke da ga dohvati. Odraz u jezeru odgovorio mu je istom kretnjom, nestajući svaki put kada bi Narcisove ruke dotakle vodu. No Narcis je bio toliko zanesen lijepim licem da više nije htio otuda otići. Netremice gledajući odraz vlastita lika, postajao je sve bljeđi i mršaviji dok nije posve nestao. Naišavši tu jednoga dana, vile koje su ga posvuda tražile, zatekle samo jedan lijepi cvijet nagnut nad vodom. Nazvale su ga narcisom. 

Nesvjestan sebe skrivenog iza slike s kojom se poistovjetio, narcis se traži u drugim ljudima šaljući im implicitnu poruku: „Pokaži mi tko sam da bih ja mogao/la znati tko sam“. Ni svijet ni druge on ne vidi realno, već kao odraz svoje slike. Na njih prenosi svoje idealističke težnje, o čijem ispunjenju ovisi njegov osjećaj sigurnosti.  S osobama koje su mu važne stopljen je toliko da vjeruje da će u određenoj situaciji reagirati isto kao on. Ako se to ne dogodi, zbunjen je i ne zna kako se zapravo osjeća. To zna ići toliko daleko da npr. u određenoj situaciji ne bi znao da je normalno biti tužan da nije opazio da su drugi tužni.

Bojeći se kontakta s svojim osjećajima, takve osobe često su posve neosjetljive prema tuđim problemima. Njihov način komunikacije paradoksalan je, kontradiktoran, nekongruentan, kao i njihov doživljaj sebe jer im nedostaje osjećaj unutarnje povezanosti, čvrstine i smislenosti. Kako njihov doživljaj vlastite vrijednosti u potpunosti ovisi o potvrdi izvana, silno mnogo energije ulažu u to da se dopadnu drugima i budu im važni. Svjesno ili nesvjesno, oni će osobu koja im je važna nastojati udaljiti od svih kako bi joj postali neophodni i sigurni da ih neće napustiti (to ponovno upućuje na potrebu djeteta da potpuno vlada majkom i njezinim životom). Dakako, sve to praćeno je velikim riječima i gestama, potrebom da se uvijek sebi da važnost i sebe stavi na prvo mjesto, čak i kada je riječ o nečijoj tuđoj priči. Tragedija narcizma je u tome što odraz svoje slike u drugima treba tako silno kao što narkoman treba svoju dozu heroina.

Oni se boje promjena, osobito promjena nad kojima nemaju kontrolu. Sa svojim temeljnim osjećajem nepovjerenja, promjene bliskih ljudi doživljavaju vrlo osobno, kao prijetnju svojoj sigurnosti. Da bi izbjegli ono čega se najviše boje, nastoje se prilagoditi drugima i ispuniti njihova stvarna i zamišljena očekivanja, kako bi bili sigurni da ih ovi nikada neće napustiti. Pritom neprestano traže potvrde kao neku vrst garancije da ih ti drugi vole i da će uvijek biti uz njih. Ponekad će se pak (poput npr. homofoba ili pretjerano ljubaznih ljudi koji time prikrivaju svoje neprijateljske osjećaje prema nekome) ponašati suprotno od onoga što misle i osjećaju, kako drugi ne bi prepoznali njihove stvarne želje.

Narcizam se kreće između dviju krajnosti: grandioznosti i depresije. Grandioznost je obrana od depresije, a depresija je povezana s boli zbog gubitka pravoga sebe. Tu je mnogo intenzivnih ali parcijalnih, difuznih i rascijepljenih emotivnih iskustava, koja osoba ne može povezati sa situacijama iz djetinjstva. Njihovi osjećaji (npr. osjećaj napuštenosti) vrlo su elementarni i stoga često dramatični.

Grandioznost i depresija povezane su. Grandiozna osoba traži divljenje i ne želi živjeti bez divljenja i dramatičnog pokazivanja osjećaja. Od sebe traži da bude briljantna u svemu, jer sve manje od toga bezvrijedno je. Želi tuđe ekskluzivno poštovanje. Prezire sve koji nisu savršeni (naravno, ne pokazuju to svi na isti način, neki su prividno vrlo skromni). Kada se slika savršenstva(fizički izgled, društveni status…), u koju je mnogo investirala, unekoliko promijeni, upada u depresiju jer autentičnu sebe ne doživljava vrijednom već joj samopoštovanje ovisi o slici koju pokazuje svijetu i reakciji svijeta na tu sliku.

Grandiozne osobe često biraju i narcističke partnere. Drugi su za njih objekti, čija je jedina uloga da im se dive i budu im na raspolaganju. Ako je i partner takvog unutarnjeg sklopa, upast će u igre moći i rivalitet oko toga tko bi se kome trebao diviti. Jako teško je doista doći do njih, teško je ganuti ih.

Oni teško podnose kritike jer svaka kritika u njima otvara pukotinu i osjećaj nepostojanja budući da im se time ruši slika, a sa suštinskim sobom nisu u kontaktu. Kako u dnu svoje duše znaju da varaju, boje se da će ih drugi prozreti. Ispod silnoga truda da daju najbolje od sebe kako bi dobili priznanje, kriju dubok osjećaj ispraznosti, zbog čega imaju strašnu potrebu za kontrolom. Druge ne vide niti čuju. Kao protuteža tom strašnom osjećaju ovisnosti o tuđoj pažnji i potvrdi, njihova je potreba za autonomijom, ali to je lažna autonomija koju, uz racionalizaciju „najbolje to sama napravim“, prate osjećaj izgubljenosti i sumnja u sebe.

Zanimljivo je da narcisi imaju veliki kapacitet za empatiju (ta kako ćemo šarmirati druge i „prodati“ im ono što će ih zadiviti ako prije njih ne otkrijemo što im treba?). Stoga su vrlo spremni pomoći drugima i prema njima znaju biti beskrajno „dobri“ sve dok im se dive. Ako udivljenje izostane i štoviše taj drugi ih povrijedi, počinje skroz druga priča. Drugim riječima, toliko proklamirani altruizam u mnogo slučajeva proizlazi zapravo iz narcističke potrebe za priznanjem i divljenjem

Često im nedostaje osjećaj kontinuiteta, procesa. Svoga života sjećaju se tek u fragmentima. Pamte samo intenzivne događaje dok se ono između malo pogubilo. Kao da nemaju osjećaj da je njihov život trajan proces u kojemu žive, dolaze u kontakt sa sobom i drugima. Pamte samo osjećaj ushićenja ili gubitka sebe. Mijenjaju osjećaje jer nemaju osjećaj procesa. Često su workaholici, ne bi li prikrili osjećaj praznine koji imaju kad ne rade.

Mnogi od njih imaju probleme sa seksualnošću: ispod potrebe da bude ludo, drugačije, s puno žara, zapravo je tjeskoba. Teško im je odreći se potrebe za performansom. Iz potrebe za kontroliranjem imaju problema s prepuštanjem, predavanjem. U tom smislu ili „pišu recke“ s koliko žena/muškaraca su spavali ili imaju problema s orgazmom, koji podrazumijeva mogućnost da se pustiš, da pustiš da netko uđe u tvoj intimni prostor. Uleti li netko u taj prostor, a da ga oni sami iznutra nisu pustili, preplavi ih panika. Psihološki gledano, imaju smanjenu sposobnost da vole jer nisu posvojili sebe i stalno očekuju od drugih da to učine umjesto njih.

Tako puni idealizacija i očekivanja potpune sukladnosti s drugima, lako se razočaraju i skloni su čestom mijenjaju partnera, prijatelja, poslova…

Polariteti i lica narcizma

Svi smo u sebi rastrzani između raznih suprotnosti. S jednim se polom obično poistovjećujemo, drugi potiskujemo. No, što više potiskujemo nešto, u našem unutarnjem svijetu (a time i u vanjskom) to postaje snažnije. Stoga je rad na osvještavanju unutarnjih suprotnosti i njihovoj proradi izuzetno važan.

Osnovni narcistički polariteti su: idealizacija – obezvređivanje, hipokrizija – skromnost, slika (imago) – iskrenost, empatija – bezosjećajnost, grandioznost – inferiornost, stapanje – izolacija (s tim da narcisi ne mogu biti stvarno stopljeni s drugim na razini ja i ti već je njihova stopljenost objektalna. Isto tako i njihova izolacija nije depresivna izolacija, u kojoj stvarno nitko ne postoji, jer narcis ne može bez objekta), euforija – bezvoljnost, ponos – sram, (animalna) požuda – (robotska) racionalnost, gladno dijete – junak…

Autonomija kojoj teže nije autonomija zreloga čovjeka. To je autonomija pod svaku cijenu i kliže se između potpune stopljenosti i okrutnog odbacivanja. Takva autonomija je obrana, a ne „biti dobro sa sobom“.

Narcisi imaju puno lica. Ako ih se pokuša smjestiti unutar koordinatnog sustava između polariteta grandioznost – inferiornost i polariteta potreba za publikom/priznanjem/udivljenjem (tj. pojavno gladan) – sramežljiv u kontaktu, otkrit ćemo barem četiri.

• Grandiozni i pojavno gladni su oni koje obično nazivamo narcisima u užem smislu riječi. Poput nekih holivudskih zvijezda, to su ljudi koji se glasno smiju i jako se trude svratiti pozornost na sebe.
• Grandiozni i malo sramežljivi tipa “Znam ja, ali neću reći” duboko u sebi čuvaju „skriveni dragulj“ i čežnju „kada bi samo oni znali koliko ja vrijedim!“
• Pojavno gladni i inferiorni u kontaktu slični su depresivnima, ali imaju nešto više energije. Njihova pritajena misao je: “Znam ja, ali nema veze; u suštini ja ti ne vjerujem”. Obično počnu s oduševljenjem, ali onda nešto krene po zlu pa odustanu i krenu u nešto drugo i tako redom. Njihova potreba za kontrolom pritajena je, ponekad gotovo neprimjetna ali ništa manje snažna.
• Sramežljivi i inferiorni u kontaktu među narcisima su relativno rijetki. Za razliku od ljudi koji žive u svom svijetu i tek povremeno iziđu iz njega, ovima treba kontakt bez obzira na to koliko su sramežljivi i koliko im je teško nositi se s tim sramom. Oni se više kontroliraju da ne iziđu previše van nego da ne iziđu uopće.

Naravno, kao u svim tipologijama, možemo se pronaći u svakom od tipova, pitanje je samo u kojem smo najčešće.

Da, znam da bih trebao, ali…

Narcisi nisu u kontaktu sa svojim potrebama ili im ne daju dovoljnu specifičnu težinu npr. danima mogu preživjeti s par sati sna, svu energiju ulažući u nešto za što će dobiti priznanje, aplauz itd. Sve druge potrebe mogu zanemariti, potisnuti čak i kada su ih svjesni, samo da bi si pribavili divljenje drugih jer im to daje osjećaj vlastite vrijednosti, posebnosti, ekskluzivnosti. Čak i kada su svjesni onoga što im treba, ne traže ispunjenje iznutra nego se pitaju što ima vani. Trude se otkriti gdje to vani mogu dobiti. Drugima pripisuju moć koju mogu naći jedino u sebi, uvjereni da ono što im doista treba mogu dobiti samo od drugih, da npr. netko izvana može doći i dati im ili oduzeti osjećaj njihove vrijednosti, samopoštovanja, ljubavi. Stoga često drugima daju ono što zapravo žele za sebe. Nude im npr. svoju pomoć, potporu, vrijeme, nadajući se da će oni to primijetiti i uzvratiti im istom mjerom. I, naravno, razočarani su kad se to ne dogodi.

Stalno su u nekom pokretu, koji često nema veze s njihovim pravim potrebama već s potrebama slike koju su sagradili ili ih čuva od praznine. Pritom su ponekad okrutni i, u nadi da će brzo dobiti to priznanje, lako prelaze preko drugih.

Nigdje, ni s kim i ni s čim ne zadržavaju se previše. Tako izbjegavaju eventualni konflikt ili susret s onim čega se najviše boje – tj. povrede koja bi mogla otkriti ono što je skriveno ispod slike koju tako brižljivo njeguju. I hranu i ljude i životna iskustva gutaju bez kriterija, ne dajući si vremena da osjete je li nešto za njih dobro i koliko. Tako ostaju u svojim fantazijama, ne dopuštajući sebi ni drugima da ih dovedu u pitanje, kontroliraju, eventualno razbiju.

Njima je sve drama, u njihovu životu nema mjesta za male beznačajne stvari. Glavna briga je ostaviti dojam, biti drugačiji, poseban, osobito važan. Ono što im se događa doživljavaju privremenim i stalno čekaju da se dogodi nešto veliko, značajno. Njihov pravi život ne odvija se sada nego u mašti, u nekom drugom vremenu i prostoru, što je lijepo opisao Milan Kundera u romanu „Život je drugdje“ u kojemu glavni junak proživi život a da se nije dodirnuo sa sobom, s realnošću ni ljudima u njoj.

Živjeti s narcisom u sebi i drugima

Čovjek je jedino biće koje odbija biti ono što jest. (Albert Camus)

Ovisno o tome koliko su se poistovjetili sa slikom o sebi, terapijski rad s narcisoidnim ljudima i narcističkim dijelovima osobnosti vrlo je zahtjevan. Riječima psihijatra Whitea „jedan ranjeni dio nas treba specijalnu dobrodošlicu za povratak u život“. Da bi povjerovala u tu dobrodošlicu, osobi je potreban osjećaj da je se vidi, čuje, da u danom trenutku ima dovoljno prostora pokazati se i biti ono što jest. Osjećaj da je dodirnuta iznutra. Svakako, najdublji trenuci u interakciji su oni u kojima se od aktiviranog lažnog ja dođe do toga da se dodirne i izrazi pravo ja. S takvim točkama obrata (u terapiji ili u dubokom ljudskom odnosu) treba postupati vrlo pažljivo, poticati ih i pomoći osobi da ih osvijesti i stavi na pravo mjesto. Mnogo su toga oni potisnuli, neke vrijedne stvari obezvrijedili, neke manje vrijedne izidealizirali, nekima dali objašnjenja koja im ne pripadaju. Naime, sposobnost jasnog viđenja stvari i osjećanja stvarnih osjećaja djeca mogu razviti samo kada postoji netko tko će to prihvatiti i razumjeti. U protivnome, dopustiti si to, znači izložiti se riziku od gubitka majčine ljubavi (što je za malo dijete ravno smrti) ili psihičke eliminacije („ti si čudan/s tobom nešto nije u redu/s tobom uvijek neki problemi…“). Stoga im se čini boljim odreći se sebe i svojih osjećaja, ne dopustiti im da postoje ni u tajnosti svoje intime, jer bi i u tom slučaju nekom magijom drugi to mogli doznati i odbaciti ih. Ti ljudi stoga tvrde da nikad i nisu nešto osjetili, npr. nisu imali potrebu biti ljubomorni na mlađeg brata ili sestru kad su ih toliko voljeli. Za njih cijeli jedan svijet doživljaja ne postoji i nikada nije bio doživljen. No, ispod te naoko ravne površine mnogo je boli, straha i napuštenosti. To se dijete moralo odcijepiti od sebe. Odmicanje od sebe i svoja bića bio je jedini način da preživi.

A idealizacija sebe i sebi važnih ljudi (s grandioznim opravdanjima za eventualne roditeljske nedostatke) bila je i ostala način da se osjeća dobro, vrijedno ljubavi i poštovanja. U tom smislu oni mogu štošta izmisliti – porijeklo, status, slavni otac, rođaci, poznata porodica kroz generacije… Ponekad će i drugima pripisati svoja postignuća ili se poistovjetiti s njihovima, što govori o neprevladanoj dječjoj čežnji za stapanjem s idealiziranom mamom (objektom). Narcisi se boje vezivanja, ovisnosti, mekog tjelesnog kontakta koji slama obrane. Silno žele biti posebni, imati kod drugih poseban status, jer samo tako mogu biti sigurni da ih oni neće napustiti. Oni zavode, koketiraju, privlače pažnju ponekad djetinjasto, ponekad zavodnički, ali šarmiraju, posebno oni koji su grandiozno i pojavno gladni. Tu ima mnogo erotskog, seksualnog, a unutar seksualnog ponašanja mnogo je glumljenja. Oni su kupci kompliciranih knjiga o seksu, performansama. Istovremeno, ispod toga hladni su, nedodirljivi. Nerijetko flertuju i/ili ulaze u veze s oženjenim/udatim ili na neki drugi način nedostupnim osobama. Sama činjenica da im je netko nedostupan čuva ih od pretjeranog vezivanja za tu osobu, dok istovremeno dobivaju pažnju i potvrdu da nekome nešto znače. Time održavaju i svoju priču „tragičnog junaka“, čiji bi život bio apsolutno savršen samo kad bi… Ispod svega toga mnogo je srama i osjećaja krivnje, zavisti, agresije i destrukcije u odnosu na druge te nezadovoljstva sobom i autodestrukcije jer oni ni njihov život nisu idealni poput slike koju su zamislili. Njima je silno teško naučiti dati od sebe nešto bez očekivanja da dobiju nešto zauzvrat. Kada počnu postajati svjesni svojih unutarnjih mehanizama i postupaka na koje ih tjeraju, jako im je neugodno. A kada jednom shvate cijeli svoj proces, svoju ovisnost o slici koju pokazuju svijetu i svoju silnu potrebu za udivljenjem, u nekom trenutku imat će potrebu za osamom, minimalnim druženjem i kontaktima s drugima, kako bi si dali vremena da dođu k sebi a da ih ne ponesu stari narcistički obrasci.

Narcizam kao prilika za rast

Narcizam je činjenica ljudskoga postojanja i svi smo mu skloni. Osobito senzibilni ljudi, koji su kao djeca bili toliko osjetljivi da su tananim nitima percepcije lovili najsuptilnija očekivanja svoje okoline i nastojali prilagoditi im se, iz dana u dan sve više gubeći kontakt s pravim sobom. S druge strane, ostalo je nešto što ih i dalje tjera da žele bolje, više, drugačije, nešto što ih motivira da idu dalje i kada naizgled „sve lađe potonu“ (dakako, kao i svugdje, pitanje je mjere – taj unutarnji impuls može biti poticaj, ali i zamka). No kako su prepuni internaliziranih sudova, zaključaka i imperativa te navikli gutati svašta, kako bi si zagarantirali ljubav okoline, sve bi htjeli riješiti odmah. Stoga su silno nestrpljivi i isključivi. To je konstantna borba na život i smrt, koja je užasno naporna. Teško podnose kritike i razočaranja. Kad im se to dogodi, osjećaju se kao da im je netko izmaknuo tlo pod nogama. Naime, u prvom planu svake narcističke povrede je odbačeno pravo ja i osjećaj ljutnje, bespomoćne ljutnje koja je upravo zato silno razarajuća. No, upravo tu je i šansa – konfrontirajući nekoga s lošim ponašanjem, istovremeno mu pružajući oslonac u sigurnosti da smo tu i da ga nećemo napustiti zato što je pogriješio te pozivajući sve ono što je dobro i stvarno usprkos pukotini koja se sada otvorila pod njim, potičemo ga da se postupno otvori s povjerenjem da će biti viđen i prihvaćen.

Nitko ne može otkriti Boga ako sam nije spreman biti otkriven. (Majstor Eckhart)

Narcizam je činjenica ljudskoga postojanja i ne da se izliječiti, ali možemo naučiti prestati biti zaglavljeni u suprotnostima od kojih je sastavljen.

Svaki karakterni obrazac priča je o nekom manjku i hrpi povreda, ali i izazova da se oblikujemo, učimo i rastemo upravo kroz svoje pukotine i rane. Da se pomirimo s onim što jest, odtugujemo zbog onoga što je bilo, prestanemo nadati se čudu, dopustimo da slika koju smo stvorili umre, iščezne kako bi ustupila mjesto onome što uistinu jesmo. To je proces koji treba vremena i bolan je. Tijekom njega osjećamo se kao da nam umire netko blizak, bez koga trebamo nastaviti živjeti na neki novi način. Narcizam je činjenica ljudskoga postojanja samim time što, poistovjećeni sa svijetom koji možemo percipirati razumom, emocijama i sustavom osjetila, često zaboravljamo da smo u suštini dio nečega znatno većeg i da su smisao i svrha našega postojanja znatno dublji od onoga čime nas zasipaju mediji. Činjenica je da smo rođeni nesavršeni u nesavršenome svijetu kod nesavršenih roditelja. Činjenica je da se nikada ne možemo dovoljno obraniti od mogućnosti da nas duboko povrijede ljudi koji su nam važni, jednostavno zato što su odnosi s njima u određenoj mjeri i simbiotički te uvijek iznova aktiviraju naše rane potrebe za ogledanjem, idealizacijom, stapanjem i blizančevanjem. Osobito se to odnosi na intimne veze. Intimnog partnera mi moramo pustiti u svoj unutarnji prostor gdje postoji jedinstvo i na tom mjestu ne možemo obraniti se od narcističke povrede. Ali te povrede možemo vidjeti, prepoznati stare rane, proraditi ih i rasti kroz njih. Tim više što je mjesto na kojem se događaju istovremeno i mjesto susreta sa sobom i onim što je više od nas i svih naših ideja i slika – to je mjesto susreta s Bogom i duhovnim, vječnim dijelom našega bića. Već i sama svjesnost o tome postupno smanjuje pukotine.

Čovjek se nakon smrti ne pretvori u svoj besmrtni dio; on je smrtan i besmrtan već tijekom života, jer je i ego i jastvo.  (Carl Gustav Jung)

Upravo zato je slijepi prorok Tiresija rekao da narcis može preživjeti samo ako ne upozna sebe znajući, poput dobra psihoterapeuta, da upoznati sebe suštinskoga znači nadići narcizam, prihvatiti dio njega koji je konstruktivan i zdrav, a onom drugom dopustiti da umre. Odreći se potrebe za savršenstvom i svemoći, prihvatiti svoja ograničenja i činjenicu da ne možemo biti „veći od Boga“. Pomiriti se s vlastitom prolaznošću i smrtnošću, ranjivošću i poniznošću pred životom i onim što je veće od nas. I prihvatiti da smo, kao i svi drugi, tek kaplja u moru sveukupnosti, istodobno svjesni i činjenice da „taj san u slapu da bi mogo sjati, i moja kaplja pomaže ga tkati“ (Dobriša Cesarić). 

https://www.branka-jakelic.com/iluzija-stvarnost-narcizma/