Ho’oponopono: Prvi korak
Ako ne učinimo prvi korak nema puta! Jer put određuje upravo ta prva gesta. Ako ne učinimo prvi korak, neće nam biti jasan ni drugi! Zato ćemo uvijek biti u žudnji za dokazima i pitati kad će to više. Penjači na Himalaju uvijek gledaju samo trenutni korak i onaj slijedeći, a vrh im je inspiracija. To je preuzeta odgovornost i jedini način da svi mi osvojimo taj Vrh. Kad odlučimo čistiti, to je kao da smo načinili prvi korak u blatu prema svježem neutabanom snijegu. Ipak, i korak u blatu je trag, zar ne? Kao što djeca vole u svježem betonu ostaviti otisak svojih dlanova, tako je taj trag u blatu otisak naše odlučnosti i volje da se krećemo naprijed.
Sve je energija u kretanju. U kretanju je bila ona koja nas je uvukla u zabit, a u kretanju je i ona koja će nas izvući odatle. Zato je jedini način zakoračiti, putovati s njom, preuzeti odgovornost za svoj život. To je prvi korak koji znači – evo odavde sam krenuo! Nulta točka prema Nuli.
Kad čistimo, to je odmahivanje metlicom odlučnosti oko nas. Prvi korak je strah, to su pitanja, nepovjerenje, sumnja, kako to, zašto to. Drugi korak je: “Eto, krenuo sam”. Treći je ispipavanje, koliko je siguran taj snijeg ispred mene? Četvrti je osmijeh. Peti radost, a šesti “ne zanima me”! Sedmi kaže: “Kako je samo lijep taj Vrh, suncem obasjan!” Put je to okružen maglom, ne vidi se ništa. No, uvijek se vidi slijedeći korak, zar ne?
Kad čistimo, nešto se događa. Što se događa, um pita? Ja ne vidim ništa, sve je isto! Ali to nije istina. Događa se energija. Da bismo mogli učiniti te druge korake treba nam energija. Ona je ta koja na svoj apstraktan način odgovara na upite “kako to, zašto to, kad će to više”. Pretvara ih u povjerenje, koje opet ne razumijemo. Ali, ipak imamo snage ići dalje. Ne znamo zašto, ali idemo naprijed.
No ništa od toga nije moguće ako ne učinimo prvi korak.
bglavac
irida
edin.kecanovic
