Netko mi je jednom ispričao priču o orlu.
U dobi od oko 45 godina orao izgubi svo svoje perje da bi odlučio da li da umre ili da se preodjene u potpuno novu pernatu odjeću. Staro perje postalo mu je preteško da bi mogao nastaviti letjeti, da bi mogao dalje živjeti.
Da li je to doista tako?
Je.
Jednom... jedne malo lakše noći u nizu zaredanih teških noći i dana, ponovo sam se sjetila te priče.
I znala sam, sa tim starim perjem, teškim od ovisnosti i neslobode, ne mogu više letjeti.
Samo što kod mene priroda nije predvidjela spontano opadanje perja, a odperušati samoga sebe, to traje... Traje toliko dugo da ti se vrijeme neletenja čini beskrajno dugo. Traje toliko dugo da zaboraviš da si ikada bio u stanju i zamahnuti krilima. Misliš da je to staro perje dio tebe. Misliš da bez njega ne možeš postojati. Pa se skvrčiš u sebi pokriven onim starim, teškim i otrcanim haljinama. Jer tko se još želi dobrovoljno osjećati razgolićen pred ovim ludim svijetom...
Ipak, i unatoč bolu, čupala sam pero po pero, znajući da je odslužilo svoje i da ih više ne trebam nositi.
Ponekad sam bila nestrpljiva u nastojanju da sve to odbacim odjednom. I zamišljala sam kakvo divno olakšanje bi to bilo. U trenu.
Ali ni čupanje mog perja nije se uvijek ticalo samo mene. I uvijek je postojala opasnost da time povrijedim još nekoga. Bez obzira koliko nježno i s koliko pažnje i obzira, da li grubo i energično, boljelo je puno puta. Ne samo mene.
Neke ideje i vizije koje sam prihvatila kao svoje, a nisu bile primjenjive u mom životu, pa nije bilo nikakvo čudo da ih nisam znala realizirati u djelo. I dobro je da nisam. Ali, rekli su da tako treba. I to je onda sraslo sa mnom.
Materijaliziralo se. Iz materije u duh, iz duha u materiju, tako sve u krug, što je sasvim u redu. Tako se učiš stvarati. Ako imaš imalo pojma o sebi i svojim sposobnostima.
Onda sam se riješila nepotrebnih stvari. Ispoklanjala sam stotinjak kilograma knjiga. Nekih stotinjak kilograma nije bilo ni za pokloniti. Naravno, imale su i one svoju vrijednost, ako ništa drugo za izgradnju nečijeg perja.
Materijalnih stvari se lako riješiti i to je ono što nekome uvijek treba. Uvijek će se netko naći. Netko će se i boriti da dobije nešto što mu ne pripada, da posjeduje. Uvijek je na svijetu najviše onih koji su navikli da netko drugi radi za njih, da stvara za njih, da misli za njih, da prose, da kukaju dok im se netko ne smiluje. Lako se smilovati i dati kada ti nešto više ne treba. Prirodno je i razumljivo samo po sebi da daješ, da poklanjaš, kad si u izobilju. Time sudjeluješ u stvaranju još više obilja oko sebe. Svega. Onog što treba i onog što ne treba. Onog naoko neophodnog i onog što samo ugađa egu. Nečijoj potrebi da se osjeti vrijednim i velikim.
Teško se riješiti kompleksa. Teško se riješiti povreda iz djetinjstva. Teško se riješiti svega onoga što umisliš da je dio tebe, umisliš da si to ti, da je to tvoj život, tvoj smisao. Teško se riješiti očekivanja i potrebe da se udovolji očekivanjima drugih. Jer misliš da je to ljubav. Tako su te naučili. Naučili su te da služiš da bi te voljeli. A ti si samo dijete koje u sebi nosi nikad do kraja i nikad u potpunosti zadovoljenu čežnju da te vole i prihvaćaju takvog kakav jesi. I upravo zato nisi uvijek samo svoj. Iz straha da te neće voljeti takvog kakav doista jesi. I ne usudiš se. Puno toga se ne usudiš iz straha i obzira prema drugima. Jer želiš uzvratiti tu ljubav. Uče te kako da uzvratiš. I tako budeš. Budeš moćan. Budeš slab. A zapravo nisi ni jedno ni drugo. Budeš divan i krasan. Budeš ružan i grozan. A zapravo nisi ni takav ni onakav. Umjetno si. Nespontano si. Formirano si. Nesvoj.
I sve to je u redu. Ti imaš snage za nositi još veći balast. I nosiš. Jer ima smisla. Jer sve to tako treba.
I onda jednog dana odlučiš biti potpuno gol, potpuno ničiji, potpuno sam, potpuno neovisan o tome što netko drugi misli, da li te netko voli, prihvaća ili ne.
A teško i staro otrcano, perje opalo je s lakoćom i samo po sebi.
Poput orla, možeš odlučiti da li da se okitiš novim i nastaviš živjeti kao do sada ili sasvim drugačije i potpuno nov ili da umreš. Više ne bježiš jer si u neposrednom zagrljaju sa samim sobom. I voliš sebe.
Onda ti se dogodi da počneš voljeti nekoga drugačije nego ikada prije. I otkrivaš da si voljen onako kako se ne sjećaš da te ikada itko volio u ovoj fizičkoj stvarnosti. Ne tvoj ukras, tvoje perje, tvoje zamahe i davanja, već tebe, tvoju golotinju. I sve je dobro, prirodno i logično. I ono što je bilo. I ono što će biti.
I zaboraviš sve drugo što te nekada krasilo. Zaljubljen i sretan u svojoj golotinji. I sve je savršeno...
Zatvori oči i pogledaj što vidiš... Sve to što vidiš zatvorenih očiju... sve to je tvoje...
bglavac
irida
edin.kecanovic
