Fenomenološka psihologija – objašnjenje neobjašnjivog
27/01/2015 Sensa
Fenomenološka psihologija opisuje iskustva koja nije lako znanstveno objasniti. Takvi nam doživljaji donose informacije do kojih nije moguće doći logičkim zaključivanjem, nego samo osjetljivošću i širenjem pozornosti i svijesti. Ove nam pojave sugeriraju da svi pripadamo cjelini kojoj je dostupno univerzalno znanje.
Fenomeni su pojave koje ne možemo objasniti iako se ponekad istinski trudimo. Imamo brojne teorije i objašnjenja kojima pokušavamo obuhvatiti umu neshvatljivo i na dijelove razdijeliti veću cjelinu. Pa i kad znanost umiješa svoje prste i dođe do spoznaje nekih zakonitosti, to ne mijenja činjenicu da je cjelina čudesna, neponovljiva i često neobjašnjiva.
Sam život je fenomen, a život u ljudskom obliku donosi još jedan fenomen – ljudsku psihu. Brojni su joj znanstvenici pristupili na različite načine, različito je opisujući, dajući razloge zašto činimo ovo ili ono, objasnili su mnoštvo onoga što se događa u našim glavama i srcima, no nisu došli do zajedničkih definicija koje bi naš um učinile potpuno razumljivim, a njihove teorije neospornima. Jer koliko je ljudi, kaže se, toliko je i ćudi.
Pogled na cjelinu
No, što bi bilo kad bismo prestali tražiti objašnjenja, kad bismo prestali željeti razumjeti i umjesto toga dopustili svojoj pozornosti i svijesti da se prošire, sve dok ne sagledamo cjelinu umjesto njezinih dijelova? Naš pogled može odjednom uhvatiti cjelinu onoga što nam se prikazuje. Tu širinu, takvo obilje, međutim, možemo podnijeti samo ako ne suzimo pažnju na pojedinačne dijelove u pokušaju da njima ovladamo. Uspijemo li ostati otvoreni, povlačimo se u unutarnji prostor, s povjerenjem da će se informacije na nekoj razini objelodaniti, postati jasne i biti korisne.
Upravo na ovu mogućnost oslanja se fenomenološka psihologija, a ona se, pak, temelji na fenomenologiji, filozofskom pristupu prema kojemu pojave treba opisivati na osnovi neposrednog doživljaja i iskustva i bez potrebe da se objašnjavaju, interpretiraju te „strpaju u neku ladicu“. Filozof Edmund Husserl, koji je „otac“ ovog pokreta, definirao je fenomenologiju kao znanost o svijesti kojoj nije potrebno empirijsko dokazivanje. On je smatrao da je i u psihologiji neophodno takvo, neposredno doživljavanje svijeta, neovisno o psihološkom pravcu.
No, dopustimo li sami sebi da doživimo ono što se logičkim umom ne može objasniti, a još manje dokazati, ulazimo na sklizak teren jer naš je doživljaj svijeta samo naš i neponovljiv. Kako onda možemo biti sigurni da je istinit – da je ono što proživljavamo utemeljeno u stvarnosti, a ne na mašti?
Obiteljske konstelacije
Brojne tehnike, metode i pristupi koji spadaju u tzv. fenomenološku psihologiju odgovaraju na ovo pitanje kroz praksu. Naime, upoznajući ljudsku psihu, mnogi su istraživači otkrili da do važnih podataka o svojem unutarnjem svijetu, ali i svijetu oko nas, možemo doći na neobičan način – intuicijom. A za to je potrebno ostati otvoren, bez predrasuda i uvjerenja kako ne bismo eliminirali pouke koje nam dolaze etiketirajući ih „izmišljotinom“.
Odličan primjer za to je terapeutska metoda obiteljskih konstelacija Berta Hellingera. U ovoj metodi, osoba koja ima neki problem odabire predstavnike svoje obitelji iz grupe ljudi koje ne mora poznavati i postavlja ih intuitivno u prostor na način za koji smatra da prikazuje odnose unutar obitelji. U tren oka i gotovo bez izuzetka ti se predstavnici, koji ništa ne znaju o obiteljskom životu osoba koje predstavljaju, počinju ponašati točno onako kako se te osobe ponašaju u stvarnom životu.
Odakle oni to znaju?
Dinamika između njih ukazuje na originalni problem koji je nesvjesno utjecao na stvaranje niza teškoća. Odakle svi ovi ljudi dobivaju takve precizne informacije? Što ih navodi da se ponašaju na određeni način (kao ljudi koje uopće ne poznaju) i da pritom ne glume, nego izražavaju energiju koja se „niodkuda“ u njima pojavila? Na ova pitanja nije moguće znanstveno odgovoriti, odgovor je moguće samo iskusiti i iz njega učiti. No, može se i pretpostavljati.
Otvorimo li um, mogli bismo zamisliti da svi pripadamo jednoj većoj cjelini i da su nam, kao dijelu cjeline, dostupne sve informacije koje pripadaju toj cjelini. Budući da se u svakodnevnom stanju ega doživljavamo odvojenima od ostatka svijeta, nemamo pristup toj cjelini, no u posebnim uvjetima i stanjima svijesti – vrata se otvaraju. Očito je da postoji dimenzija svjesnosti koju svi dijelimo, svi sudjelujemo u zajedničkom „polju“. Na toj razini nema informacije koja nije dostupna duši.
Što je istina?
Čak i najskeptičniji umovi ustuknu pred ovakvim iskustvom. Primjerice, na jednoj od konstelacija na kojima sam sudjelovala bio je i Albert, inače znanstvenik, jedan od onih koji su u svako doba spremni učiniti sve kako bi dokazali da ono što nije znanstveno dokazano ne može funkcionirati. Uložio je puno energije kako bi „dokazao“ da obiteljske konstelacije ne mogu biti „istina“. Pristao je uključiti se u jednu seansu da bi svoje stavove mogao i argumentirati.
Bio je spreman prihvatiti uloge različitih članova obitelji niza ljudi, no na njegovu nesreću, u grupi u kojoj je sudjelovao bilo je jako malo muškaraca. To je značilo da će biti odabran kao predstavnik očeva, sinova, braće baš u svakoj konstelaciji (a bilo ih je ukupno 20) te je morao prolaziti i doživljavati različita energetska stanja brojnih ljudi. Lako je ulazio u uloge i doživljavao ih, bivajući uvijek nanovo fasciniran kad bi klijent potvrdio da njegovo ponašanje i doživljaji odgovaraju osobi koju predstavlja.
Trećeg dana radionice bio je već umoran, bilo mu je dosta svega, a onda ga je jedna mlada žena zamolila da u konstelaciji predstavlja njenog oca. Na prvo pitanje kako se osjeća u novoj ulozi sav je nemiran odgovorio: „Pitam se što još ovdje radim, tu mi nije mjesto, dosta mi je svega, moram ići van.“ Bio je uvjeren da je to rekao zato što se upravo on (a ne osoba koju predstavlja) doista tako osjećao, a onda je klijentica briznula u plač rekavši da su to originalne riječi njenog oca koje je izgovorio neposredno prije nego što je prije 10 godina napustio obitelj. Albert je bio šokiran i od tada nije bilo diskusije o tome jesu li obiteljske konstelacije „moguće“ ili ne.
Isključiti sebe
Fenomenološka psihologija nije priznata znanost jer se fenomeni koje promatra ne daju ni protumačiti niti reproducirati. Vrlo su kompleksni i zahtijevaju suptilan pristup. Naime, pri doživljavanju je potrebno isključiti „sebe“, sva svoja znanja, iskustva i predrasude da bismo mogli pogledati šire i dublje te doći do informacija koje ne možemo dobiti dok vrednujemo ono što doživljavamo, racionaliziramo i prilagođavamo objašnjenja svojim potrebama. A upravo to radimo sve vrijeme u svojem svakodnevnom životu.
Misaono, tj. umom, prilagođavamo stvarnost svojim potrebama i uvjerenjima. Nekad želimo i više, primjerice, prilagoditi i ljude svojim potrebama. Zato ih često i ne razumijemo, no mogli bismo kada bismo otvorili ograde svoga uma. I to je moguće pomoću još jednog fenomenološkog pristupa koji se često koristi u gestaltu i drugim psihoterapijskim pristupima.
Tuđa stvarnost
Riječ je o ulaženju u ulogu druge osobe s kojom, primjerice, imamo konflikt, da bismo doživjeli ono što ona osjeća. Osoba sjeda u stolac zamišljajući da u stolcu nasuprot nje sjedi osoba s kojom ima neki problem. Toj zamišljenoj osobi ispriča kako se osjeća i što doživljava u zajedničkom odnosu. Potom mijenja stolac i ulogu te se uživljava u tu drugu osobu dopuštajući da u svijest dođu informacije o kojima ništa ne zna.
Izražava ono što joj naprosto dolazi, a to su često osjećaji, misli i slike osobe s kojom ima problem. Kad poslije s tom osobom provjeri, klijent često doznaje da ono što je sam otkrio propuštajući „tuđu stvarnost kroz sebe“ odgovara istini. Nakon toga tu osobu doista može i „čuti“ na nov način, vraćajući se u svoj stolac i svoju ulogu. Kako se to događa – nijedan znanstvenik ne može dokazati.
Bez obzira na to koliko objašnjavamo uzroke i posljedice tvorevina našeg uma, do nas može prodrijeti i ono što umu ne pripada i što se ne može objasniti, može se samo iskusiti. No, nakon toga se um može poigravati iskustvom dajući mu oznake onoga što poznaje pa može i iskriviti doživljaj, čak i poništiti, no na dub-ljoj razini odvija se nešto što prelazi granice znanja uma. Zato mnogi fenomeni u psihologiji zadiru u područje energetskog rada, tj. alternativnog područja.
Theta iscjeljivanje i placebo
Primjerice, mnogi opisani primjeri imaju sličnosti sa sve popularnijim theta iscjeljivanjem, u kojemu se odgovori dobivaju „spajanjem s višim nivoima svijesti“, ili pak s metodom True Light Healing u kojoj samim zamišljanjem energetskog tijela osobe možemo dobiti relevantne informacije o zdravlju te mijenjati stanja. Nekome to može zvučati smiješno, no popularnost tehnika ipak ukazuje na to kolikim su ljudima donijela olakšanja. No, ne moramo ići tako duboko u „alternativne vode“.
Možemo jednostavno pogledati efekt placeba. Susrećemo se s njime u službenoj medicini, a nijedno istraživanje učinkovitosti lijekova ne može proći bez usporedbe s njime. Placebo nam govori da psiha može donijeti zdravlje samom činjenicom da u zdravlje vjerujemo. Iako možemo pokušati, teško ćemo uistinu objasniti ovaj efekt. No samo zato što ga ne možemo objasniti, ne znači da nije stvaran.
Svi ovi fenomeni imaju nešto zajedničko – zahtijevaju povjerenje u vlastite sposobnosti i u sam život koji će u svojoj cjelini našem umu uvijek ostati neshvatljiv. Povjerenje da se možemo prepustiti doživljaju iako ne znamo ishod. Ako dopustimo da nešto što osjećamo na suptilnim razinama ne moramo objasniti umom, otvaramo se dubljim spoznajama koje mogu preobraziti našu svakodnevicu i donijeti iscjeljenje i ispunjenje
dr. Nada Kaiser, psihoterapeutkinja i trenerica NLP-a
bglavac
edin.kecanovic
