Netcach, veličanstvena Venera, ideal svih ljudi, kraljica ljepote i ljubavi, o kojoj je ispjevano toliko pjesama, napisano toliko knjiga, koja čini ljude sretnim ili nesretnim, pošto je taj osjećaj u srcu mnogim ljudima toliko važan, ali je u svojoj krajnjoj liniji, razumijevanje Božje ljubavi u ljudskom srcu.

No, sa druge strane, u ime te ljubavi, počinjeni su mnogi zločini, vođeni su mnogi ratovi, učinjen težak nemoral, jer priroda osjećaja ljubavi je jača od svih Sefirota zajedno, to je ključ razumijevanja ljudske vrste, i upravo radi toga, biča astrala nekada lupaju "glavom u zid" radi gluposti koje rade njihovi miljenici, dok se nekada smiju ljudskoj gluposti koja nema granica u svojoj iracionalnosti. Naravno, to nije lako razumljivo, ali drvo se približava kraju realizacije u materijalnom, i Netzach dira Malkut preko najnestabilnije i najteže staze mjeseca u padu, crne noći vještičarstva i čarobnjaka. Netzah je najtajnovitiji Demijurga, koji želju pretvara u materiju, najdraži "demon" čovjeka, koji daje zadovoljstvo i nasladu života. To je carstvo beskonačno želja u ime sreće i ljubavi, no, znano je da su često dobre želje zlatne stepenice pakla. To je priroda Netzaha, objedinjenje "demonskog" i "anđeoskog" u slatkom ugrizu Edenske jabuke, pošto zmija izlazi iz Malkuta i putuje stazom tamne duše.

No, priroda Netzaha razvija se slijedećim putem. Ukoliko netko voli nekoga, i želi biti sa njim, neuravnotežena energija daje toj osobi jaku maštu, da su oni "zajedno i sretni", "da je ljubav najveća sreća", i sl. Preslikajmo tu želju u oživljenu mentalnu sliku, dvoje koji žele biti zajedno, i gledaju svoju sreću kao sunce koje isija na vrhu planine. Oboje, ili jedno od njih, želi doći na vrh planine, dodirnuti "sunce ljubavi", "biti sretan", jer zasljepljenost iluzijama je priroda Venere. I naravno, Eva je morala ponuditi i navesti Adama da zagrize jabuku, "prevarila ju je zmija", i naravno, treba dodirnuti sunce ljubavi, koje uvijek hrani toplinom dok žudimo za njim, dok je nedostižno, dok je daleko, ali kada osoba dođe do cilja i dirne sunce, što se dešava? Tada lažno sunce otkriva svoj sjaj, iz njega izlazi demon požude i uzima dušu osobe, slijedi veliki pakao i pad u svijet zaboravljenih snova. To je priroda Netzach samoga za sebe.

Ma koliko god ljudi bili pametni, neka sve okolnosti govore protiv nekog djelovanja, ali su ljudi za ljubavnu želju, ili neku drugu želju koju "srčano žele", spremni pogaziti sve svoje moralne i karakterne principe, upustiti se u razne magije, zakulisne igre i spletkarenja, ili jake podsvjesne magije, da bi došli do cilja, to je iluzija koju stvara Venera, koja sjaji osjećajem lažne ljubavi.

To je iracionalni dio duše. Veliki kraljevi, zavedeni od princeza Netzaha, koje zavode sve uspješne i bogate, mogu potpuno zaslijepiti racionalni um i bogataša dovesti na rub propasti. To je priroda iluzorne ljubavi. Netzach je centar nižeg astrala, to su podsvjesna vrata koja se svakome čovjeku otvore prije ili kasnije u životu, no, u tome leži veliki trik i veličanstvenost Venere, iza koje se po nekim legendama skriva Eros, da nije moguće ništa realizirati bez jake želje u srcu. To je prokletstvo ljudske vrste.

To naime znači slijedeće, ukoliko netko ima moćnu volju, koja je priroda Chokmana, "da ruši planine", jak intelekt, uravnotežen i realan srednji ja, da je milosrdan u pravom trenutku i oštar kada to traže okolnosti, ukoliko ta proračunatost i samokontrola djelovanja ne prođe kroz niži astral "pokvarene" Venere i crnog mjeseca, drvo je osakaćeno, i kozmos se toj osobi može srušiti. Iracionalni dio, je dio duše kome nitko ne može pobjeći, čak niti apsolutnom izolacijom od ljudi, pošto to može dovesti do dijaboličnog uma, ali moguće je to kontrolirati tako da se propusti koliko se mora. Zato nitko za sebe, konačno ne može kazati da je "dobar" i "pošten".

Dokaz tome je uništenje Sodome i Gomore, dva velika mitska grada, gdje Bog nije našao deset mudraca, ili poštenih ljudi, to ne znači svetaca kako to ljudi zamišljaju, već duhovnih duša koje razumiju i priznaju sebi sve pozitivne i negativne strane, ali i prolaze kroz to. To je velika biblijska tajna, pisana simbolikom, zašto propadaju civilizacije, i ne treba je shvatiti doslovce, ali je treba uzeti ozbiljno na razmatranje, pošto današnja civilizacija ne ide baš nekim krasnim putem krače budućnosti, naime, čovječanstvo je pred prolomnom točkom, koja je u konačnoj fazi točka Assiaha, pošto se promjene u duhu i planetarnim elementima moraju potvrditi.

Sfera Netzaha je najproblematičnija sfera, naročito za inicijante duhovnih nauka, pošto je za njih nespojiva ljudska i božanska ljubav. Tu postoji velika tajna, ne postoji ljudska ljubav, već samo Božanska, i svatko tko misli da voli nekoga, vara se, to je uvijek samo ljubav prema Bogu. Ali, Bog se je Demijurgom razdijelio u polaritete muško i žensko, duše sada lutaju i traže se u astralnim i mentalnim svjetovima, koji su okrenuti i u parovima suprotnosti, npr. Geburah, pošto su supstance vrhovnog trojstva razbijene. Ljubav je samo slika, magijski lik višeg sopstva koje nije moguće izraziti, zato je u Veneri sakriven Binah, velika majka, dok je Venera njena prekrasna kćerka.

Sa druge strane potiskivanje emocija može dovesti do velike neravnoteže. Još je veći problem u tome, što se u sedmici kriju svi ostali sefirot, sedmica je tkz. Skerletna žena, kletva svakog čarobnjaka, križ veći od Choronzona i Satana, jer Skerletna žena je put kristalizacije, tj. viđenja svih svjetova, ona je prozor spoznaje, ali njena tajna leži u razvratu i iluziji. Ona je u krajnjoj liniji Lilith, pošto se spušta stazom crnog mjeseca do Malkuta, i u svom razvratu krije najveću tajnu spoznaje univerzuma.

Za obične ljude, koji se ne namjeravaju previše posvećuju "božjim pitanjima", već žele tehnikama Kabbale i Yoge poboljšati kvalitetu svog života, razviti sposobnosti i sl., što je pozitivno, oni mogu vatru Netzaha osjećati kao duhovnu aspiraciju prema višem, zadovoljavajući odnos sa partnerom i dr.

Napomena, autor ne govori protiv ljubavi muškarca i žene, pošto na drvu života ima mnogo vrsta ljubavi, čime se bavi seksualna Kabbala. Najjača ljubav je spoj Binaha i Chokmana, čije je lice uravnoteženi mir popraćen velikim moćima i pravilnim odlukama.

Sa druge strane, postavlja se pitanje, kako razlikovati volju bez emocija i volju popraćenu emocijama, tu se stvari mogu opasno zaplesti, pošto se viša volja sakriva uvijek u određenom broju želja, poput vjetrenjače, koja je stup za sebe, ali se stalno vrti. Upravo to razlikovanje je duhovni put spoznavanja samoga sebe, prepoznavanja vlastitih misli i emocija, njihovih intenziteta, visine i dubine koje se mogu posložiti na drvo života, naime, sve teče putem misli, želje i volje, ali se oblici mijenjaju i transformiraju u svojim suprotnostima svijesti.

Simbolika Netzaha u najvišem smislu riječi, je zlatna palača prekrasne mlade nage žene, koja je jedinstvo koje se prostire univerzumom, dodiruje svaki atom svojim zavodničkim pogledom i mami svih da joj se ljubavno predaju. To zlatno biče; naime, bolje je reći biče, pošto Kabbala ne može negirati ženski spol, naime, žene će vidjeti Veneru kao prekrasnog mladića njenih izgubljenih snova, tu se stara simbolika mora izmijeniti, isto vrijedi i za Tiphareth i kraljicu; jer nadahnuće ljubavi je sveukupno kozmičko kretanje, koje je ljubav sama za sebe u svim oblicima uzvišenosti i razvrata.

No, sa druge strane, Netzach ima svoju izrazito dualnu prirodu, koja se prikazuje kao noć vještica, Sabah, zamračeni grad, crne kule i ruševine gdje crni čarobnjaci vrše obrede magije, kuhaju napitak moči u loncu okrnjene mudrosti i trguju sa demonima da bi zadobili moč, ljubav ili spoznaju. Tu dualni stranu nije moguće negirati, treba konačno prihvatiti tu tamnu plat, i prestati misliti za sebe, "kako sam ja dobar", i "nikada se ne bih bavio crnom magijom", ali podsvjesna evokacija dešava se sama od sebe. To mnogi zaboravljaju dok jure za svojim željama, ali želja je iluzija naslade uma, koji je u konačnoj fazi odraz Božanske ljubavi u svim stvarima. To je početak prave inicijacije, razumijevanje da u konačnoj fazi, ne postoji dobro i zlo, lijepo i ružno, mudro i glupo, moralno i nemoralno, pošto je sve jedinstvo Duha Svetoga u njegovim koracima stvaranja i beskonačnim likovima.

Opaska, religija, filozofija i ostale humane nauke, zajedno sa Kabbalom kakvu je znamo, ne žele prihvatiti takvo gledanje, pošto bi to opravdavalo tkz. zlo, ali iza kojega se često krije lažni moral, što je danas već općepoznata činjenica.

Sa druge strane, optuživati bilo koga da je kriv za moje probleme je krivo, naime, ukoliko je netko slab, žrtva je jačega, ali on je slab pošto je potisnuo volju Geburaha i utonuo u snove Cheseda ili Netzaha. Ne postoji u konačnoj fazi, žrtva i napadač, već samo uravnotežena osoba ili neuravnotežena osoba, ali ravnoteža je moč znanja i svjesnosti samoga sebe. Isto pravilo vrijedi u makrokozmosu, postoji ravnoteža i neravnoteža elemenata, ukoliko netko pobjedi u ratu, suprotna strana okrivljuje svih da su krivi, ali nikako da sebi priznaju greške.

Upravo to okrivljavanje drugih za vlastite poraze ili nesreću je vid istinskog zla unutar čovjeka, nepriznavanje samoga sebe znači prokleti svoju dušu, a netko tko je prokleo svoju dušu ne može biti "sretan", no, reinkarnacijski ciklusi su dugi, i često se te neravnoteže ispravljaju u narednim životima, koji mogu biti vježba samo nekoliko energija. Radi toga su neki ljudi izrazito agresivni, ali u narednom životu mogu biti žrtve agresije, sve se mora vratiti u svoju prirodnu ravnotežu, jer karma se pamti u Binahu, koji je sopstvo, i konačno, tko je kriv "da sam ja žrtva?".