Don Miguel Ruiz: Čarobna kuhinja-Sve je u nama

 

 

ZAMISLITE DA U SVOME DOMU IMATE ČAROBNU KUHINJU.

U toj čarobnoj kuhinji možete uvijek naći hranu iz cijeloga svijeta, kakvu god zaželite, u neograničenim količinama. Nikada se ne morate brinuti o tome što ćete jesti; štogod zaželite, to će se pojaviti na vašem stolu. Vi ste s tom hranom iznimno velikodušni i bez ikakvih je uvjeta darujete drugima, i to ne zato što želite nešto zauzvrat od njih. Tko god vas posjeti, vi ćete ga nahraniti iz pukoga zadovoljstva da podijelite hranu, a kuća vam je uvijek puna ljudi koji dolaze uživati u hrani vaše čarobne kuhinje.

Jednoga dana netko zakuca na vaša vrata, a kad otvorite, ugledate čovjeka koji u rukama drži pizzu. On vas pogleda i kaže: »Vidiš li ovu pizzu! Dat ću ti je ako mi dopustiš da upravljam tvojim životom, ako pristaneš raditi sve ono što ja zaželim. Nikada nećeš gladovati jer ću ti svakoga dana donositi pizzu. Samo moraš biti dobra prema meni«.

Možete li zamisliti svoju reakciju? U svojoj kuhinji možete imati istu takvu pizzu – pa čak i bolju. A taj vam čovjek dolazi i nudi vam hranu da biste radili ono što on želi. Nasmijat ćete se i reći: »Ne, hvala ti! Ne treba mi tvoja hrana, i sama je imam dosta. Možeš ući i pojesti što god zaželiš, a ništa ne moraš učiniti zauzvrat. Zar vjeruješ da bih zaista radila ono što ti želiš? Nitko me ne može ucjenjivati hranom«.

A sada zamislite potpuno suprotnu situaciju. Prošlo je nekoliko tjedana, a vi ništa niste jeli. Već umirete od gladi, a nemate ni novčića da kupite hranu. Dolazi čovjek s pizzom i kaže: »Eto, tu je hrana. Samo učini što želim, i možeš je uzeti«. Umirete od gladi, a osjetili ste miris hrane. Odlučujete prihvatiti hranu i učiniti sve što taj čovjek zatraži od vas. Kad ste pojeli, on kaže: »Možeš dobiti još, ako želiš, ali i dalje ćeš morati raditi ono što ja kažem«.

Danas ste jeli, ali što će biti sutra? Stoga pristajete na sve, samo da biste dobili hranu. Zbog hrane možete postati i robinja, jer vam je potrebna, a nemate je.

Nakon nekoga vremena pojavljuju se sumnje. Reći ćete: »A što ću ja bez svoje

pizze? Bez nje ne mogu živjeti. Što ako moj partner odluči dati pizzu komu drugomu – moju pizzu?« A sada zamislite da govorimo o ljubavi, a ne o hrani. U svojemu srcu nosite obilje ljubavi. Ne samo prema sebi nego i prema cijelome svijetu. Vaša ljubav velika je toliko da vam ničija druga ljubav nije potrebna. Svoju ljubav dijelite bez ikakvih uvjeta; ne postavljate ih. Vi ste milijunaš ljubavi, a onda netko zakuca na vaša vrata i kaže: »Hej, slušaj, mislim da te volim. Možeš dobiti moju ljubav, samo ako učiniš sve što zaželim«.

Budući da ste prepuni ljubavi, kakva će biti vaša reakcija? Nasmijat ćete se i reći: »Hvala ti, ali meni nije potrebna tvoja ljubav. U svojemu srcu imam takvu ljubav, pa čak još veću i bolju te dijelim je potpuno bezuvjetno«.

Ali što će se dogoditi onda ako umirete za ljubavlju, ako je ne možete pronaći u svome srcu, a netko vam kaže: »Želiš li malo ljubavi? Možeš je dobiti ako pristaneš raditi ono što ja zaželim«. Ako ste gladni ljubavi, a onda je okusite, učinit ćete sve što je potrebno samo da biste je zadobili. Vaša potreba može biti toliko jaka da ćete u zamjenu za malo pažnje predati cijelu svoju dušu. Vaše srce nalik je toj čarobnoj kuhinji. Ako ga otvorite, u njemu ćete već pronaći svu onu ljubav koja vam je potrebna. Nema potrebe da hodate svijetom moleći ljubav: »Molim te, voli me. Tako sam osamljen, a nisam dovoljno dobar da bi me netko volio. Potrebno mi je da me netko voli, da dokaže da sam vrijedan ljubavi«. Ljubav prebiva u nama, ali mi je ne vidimo.

Uočavate li tragedije koje ljudi stvaraju kad vjeruju da nemaju ljubavi? Gladni su ljubavi, a kada im je tko pruži, tada njihova potreba raste. Postaju pohlepni i opsjednuti. Tada nastaje tragedija: »Što ću učiniti ako me on napusti?« »Kako mogu živjeti bez nje?« Takvi ljudi ne mogu živjeti bez prodavača droge, onoga tko im pruža svakidašnje količine. I zbog to malo ljubavi, zbog toga što bez ljubavi umiru, dopuštaju drugim ljudima da upravljaju njihovim životom.

Dopuštaju da im drugi ljudi govore što trebaju, a što ne smiju činiti; kako se trebaju i kako ne smiju odijevati; kako se trebaju, a kako se ne trebaju ponašati; u što trebaju vjerovati, a u što ne. »Volim te kada se ponašaš ovako. Volim te, jer mi dopuštaš da upravljam tvojim životom. Volim te kada si dobar prema meni. Ako nisi, onda sve zaboravi.«

Teškoća je s ljudima u tome što oni ne znaju da se u njihovu srcu skriva čarobna kuhinja. Sva ta patnja postoji samo zato što smo nekada davno zaključali svoje srce i više u njemu ne osjećamo ljubav. U nekome životnom trenutku počeli smo se plašiti ljubavi, jer smo povjerovali da je nepravedna.

Ljubav boli. Pokušavali smo biti dosta dobri za nekoga drugoga, pokušavali smo učiniti sve što smo mogli da nas prihvati netko drugi, ali nismo uspjeli. Već smo promijenili dva ili tri ljubavnika i ostalo nam je slomljeno srce. Bio bi prevelik rizik ponovo se upustiti u ljubav.

Naravno, sebe prosuđujemo tako jako da se ni u kojemu slučaju ne možemo voljeti. A ako nemamo ljubavi za sebe, kako se možemo pretvarati da je dijelimo s nekim drugim?

Kada se upustimo u odnos, postajemo sebični jer imamo mnogo potreba. Sve se vrti oko mene. Sebični smo toliko da želimo da osoba s kojom dijelimo svoj život ima jednako toliko potreba kao i mi. Da bismo opravdali svoje postojanje, da bismo mogli osjetiti da imamo razloga za život, želimo »nekoga komu ćemo biti potrebni«. Mislimo da tražimo ljubav, ali zapravo tražimo »nekoga komu ćemo biti potrebni«, nekoga koga možemo nadzirati i njime upravljati.

U ljudskim odnosima rat za prevlast vlada zato što smo pripitomljavanjem odgojeni tako da nadzor želimo držati u svojim rukama. Ono što zovemo ljubavlju – netko komu sam potreban, netko tko se brine za mene – nije ljubav, nego sebičnost. Kako to može uspjeti? Sebičnost ne uspijeva jer u njoj nema ljubavi. Oboje su gladni ljubavi. U seksu ostvaruju i mogu okusiti mali djelić ljubavi, pa postaju ovisni jer su gladni ljubavi. Ali, sve one prosudbe i dalje postoje. Sav strah. Krivnja. Tragedija.

Tada tragamo za savjetima o ljubavi i seksu. Mnogo je knjiga o tome napisano, a gotovo da bi sve mogle imati isti naslov – »Kako biti sebičan u seksu«. Namjera je dobra, ali gdje je tu ljubav? U tim knjigama ne uči se o ljubavi; o ljubavi se ništa ne treba učiti. Sve je to već ondje, u našim genima, u našoj naravi. Mi ništa ne moramo učiti, osim onoga što izmislimo u ovome svijetu varki. Tragamo za ljubavlju izvan sebe, a ljubav je zapravo posvuda oko nas.

Ljubav je posvuda, ali mi nemamo očiju kojima bismo je mogli vidjeti. Naše emocionalno tijelo više nije usklađeno s ljubavlju.

Jako se plašimo voljeti, jer mislimo da to nije sigurno. Prestravljeni smo da će nas netko odbaciti. Moramo se pretvarati da smo nešto što nismo. Budući da sami sebe ne prihvaćamo, pokušavamo navesti partnera na to da nas prihvati. Ali nije riječ o tome da nas odbacuje partner. Mi odbacujemo sami sebe jer nismo dosta dobri i jer u to čvrsto vjerujemo.

Najteži problem jest odbacivanje samoga sebe. Budući da je zamisao o savršenstvu potpuno pogrešna, vi nikada nećete biti dosta dobri za sebe. Ta zamisao je potpuno lažna, čak nije ni stvarna. Ali vi u nju vjerujete. Budući da niste savršeni, vi sebe odbacujete, a do kojega ćete stupnja odbaciti sami sebe, ovisi o tome koliko su odrasli ljudi oko vas bili uporni u slamanju vašega integriteta.

Nakon pripitomljavanja više nije riječ o tome da budete dosta dobri za nekoga drugoga. Više niste dosta dobri ni za sebe, jer veliki Sudac uvijek je prisutan i uvijek vas podsjeća na to da niste savršeni. Kao što sam rekao već prije, nikada sebi ne možete oprostiti zato što niste onakvi kakvi biste željeli biti, a to je zapravo bitan problem. Ako to možete promijeniti, tada ste se pobrinuli za svoju polovicu odnosa. Druga polovica odnosa nlije vaš problem.

Ako nekomu muškarcu kažete da ga volite, a on vam odgovori: »Ali ja tebe ne volim«, je li to razlog da patite? Samo zato što vas je netko odbacio, ne znači da i vi morate odbaciti sebe. Ako vas ne voli jedan muškarac, voljet će vas neki drugi. Uvijek postoji netko drugi. A ujedno je bolje biti s nekim tko želi biti s vama, nego s nekim tko mora biti s vama.

Morate se usredotočiti na najbolji odnos koji možete imati: na odnos sa sobom. Tu nije riječ o sebičnosti, nego o ljubavi prema sebi. Ta dva pojma nisu jedno te isto. Sebični ste zato što u sebi nemate ljubavi. Potrebno je da volite sebe, i ta ljubav rast će sve više i više. Kad se upustite u odnos, nećete to učiniti zato što vam je potrebno da budete voljeni. Odnos će postati vaš izbor. Kad poželite, možete odabrati nekoga muškarca, ali tek onda kada uspijete uvidjeti tko on uistinu jest. Kada vam nije potrebna njegova ljubav, tada ne morate lagati sama sebi.

Vi ste cjeloviti. Ako iz vas izvire ljubav, tada nećete tragati za ljubavlju zato što se plašite biti sami. Ako volite sebe, tada možete biti i sami, i to vam neće stvarati nikakve teškoće. Sretni ste i sami, a i u zajedništvu s nekim.

Ako mi se sviđate i počnemo izlaziti zajedno, radimo li to zato što želimo biti ljubomorni, zato što ja moram upravljati vašim životom i zato što vi imate potrebu upravljati mojim? Ako naš odnos bude bio takav, neće biti nimalo zabavan. Ako me budete kritizirali ili prosuđivali, ako se ja zbog toga budem osjećao loše, tada ću vam reći: »Hvala, ne«. Ako bih u odnosu patio, možda je bolje da budem sam. Jesu li ljudi zajedno zato da bi izazvali tragediju, da bi posjedovali i kažnjavali jedno drugo, da bi bili spašeni? Jesu li to uistinu razlozi zbog kojih su zajedno? Naravno, svi mi imamo mogućnost izbora. Ali što zapravo želimo?

Kad smo bili djeca – kad smo imali pet, šest ili sedam godina – druga djeca privlačila su nas zato što smo se željeli igrati i zabavljati. Vrijeme s drugim djetetom nismo provodili zato što smo se željeli tući ili svađati. To je moguće, ali je i kratkotrajno. Jednostavno smo se igrali. Kad bi nam dosadilo, promijenili bismo igru, promijenili bismo pravila, ali smo neprestano nešto istraživali.

Ako se u odnos upustite zato da doživite tragediju, zato što želite biti ljubomorni i posesivni, zato što želite nadzirati partnerov život, tada ne tražite zabavu, nego patnju, i pronaći ćete to upravo. Ako se u odnos upuštate sebično, očekujući da vas vaš partner usreći, to se neće dogoditi. A to nije pogreška vašega partnera – to je vaša vlastita pogreška.

Kada se upustimo u odnos bilo koje vrste, to je zato što želimo nešto podijeliti, želimo uživati, zabavljati se, a ne želimo da nam bude dosadno. Ako tražimo partnera, to je zato što se želimo igrati, biti sretni i uživati u onome što jesmo.

Ne biramo partnera samo zato da bismo toj osobi, za koju tvrdimo da je volimo, predali sve voje teškoće, ljubomoru, bijes i sebičnost. Kako vam tko može reći: »Volim te«, a tada loše postupati s vama zlostavljati vas, bez poštovanja vas ponižavati? Ta osoba može tvrditi da vas voli, ali, je li to uistinu ljubav? Ako koga volimo, tada onomu koga volimo želimo najbolje. Zašto vlastite teškoće prenositi na svoju djecu? Zašto ih zlostavljati samo zato što smo mi preplavljeni strahom i emocionalnim otrovom? Zašto okrivljavati roditelje zbog svojih teškoća?

Ljudi nauče biti sebični i čvrsto zatvoriti srce. Umiru od gladi za ljubavlju, a niti ne znaju to da je njihovo srce čarobna kuhinja. Vaše je srce čarobna kuhinja. Otvorite ga. Otvorite svoju čarobnu kuhinju i odbijte hodati svijetom proseći ljubav. U vašemu srcu prebiva sva ljubav koja vam je potrebna. Vaše srce može stvoriti koliko god ljubavi želite i to ne samo za sebe, nego i za cijeli svijet.

Svoju ljubav možete davati bez ikakvih uvjeta; možete biti velikodušni, jer u svome srcu imate čarobnu kuhinju. Tada će, zbog vaše ljubavi, svi oni pregladnjeli ljudi koji vjeruju da im je srce zatvoreno, uvijek pokušavati doći u vašu blizinu.

Ono što vas usrećuje jest ljubav što izvire iz vas. A ako ste sa svojom ljubavlju velikodušni, svi će vas voljeti. Ako ste velikodušni, nikada neće biti osamljeni. Ako ste sebični, uvijek ćete biti osamljeni, a za to ne možete okrivljavati nikoga drugoga osim sebe. Vaša će velikodušnost otvoriti sva vrata, a sebičnost ih zatvara.

Sebičnost proizlazi iz siromaštva srca, iz uvjerenja da ljubavi nema u dostatnoj mjeri. Sebični postajemo onda kada povjerujemo u to da već sutra možda više nećemo dobiti pizzu. Ali kada smo svjesni toga da je srce čarobna kuhinja, uvijek ćemo biti velikodušni, i naša ljubav bit će potpuno bezuvjetna.

Izvor:  Transformacija Svijesti