Korijen (radix) u pravilu je podzemni dio biljke kojim je biljka pričvršćena za zemlju. Osim toga, on služi biljoi za primanje hrane iz tla. Zbog toga su na njemu krajnji dijelovi nježni i tanki. Korijen može biti končast i čupav, ali su mu glavni dijelovi uglavnom zadebljani, mesnati, a kadšto i drvenasti, što je slučaj u višegodišnjih drvenastih biljaka. U jače debelih i nabreklih dijelova korijena postoje veće količine rezervnih tvari, naročito ugljikohidrata, u obliku šećera, a to, u većini slučajeva, korijenu daje slatkast okus. Za lijek se sabire korijenje mnogih Ijekovitih biljaka zbog toga što se u njemu nalaze aktivne tvari koje ga čine Ijekovitim.

 

Gomolj (tuber) poseban je oblik podzemnog dijela stabljike. Uglavnom je zaobljen i s mnogo mesnate i sočne rezervne hrane. Gomolji uglavnom sadrže mnogo ugljikohidrata te zbog toga imaju veliku prehrambenu vrijednost, kao, na primjer, krumpir.

 

Podanak (rhizoma) podzemni je dio stabljike koji najčešće nalikuje nadzernnom dijelu stabljike. Na podanku se često razvijaju listovi u obliku Ijusaka koje nisu zelene boje. Gdjekad se na podanku nalaze ostaci nadzemnih listova. Podanak može biti jednostavan i razgranat. Obično traje nekoliko godina zadržavajući rast u jednom ili nekoliko pravaca.

 

Lukovica (bulbus) jako je skraćena podzemna stabljika što je sačinjavaju nekoliko zbijenih i mesnatih listova u kojima su pohranjeni rezervna hrana i najrazličitije tvari. Takvu podzemnu stabIjiku ima crveni luk, koji se, također, drži Ijekovitom biljkom.

 

Stabljika (caulis) dio je biljke koji na sebi nosi listove i cvjetove. Razlikujemo podzemni i nadzemni dio stabljike. Podzemna stabIjika razlikuje se od korijena po tome što se na njoj nalaze ostaci listova. Nadzemni dio je uglavnom uspravan, zeljast ili drvenast, a vremenski — jednogodišnji ili višegodišnji. U zeljastirn stabljikama često se nalaze stanice sa hranjivim tvarima, kao, na primjer, ugljikohidratima. Tim je tvarima posebno bogata srčika u zeljastih stabljika. Zbog toga se neke biljke koriste u proizvodnji šećera. Sto se tiče Ijekovitih tvari, one se rijetko nalaze u stabljikama. Zbog toga se stabljike rijetko sabiru u Ijekovite svrhe. Od većine zeljastih stabljika koriste se samo mlađi dijelovi, posebice vrhovi s mladim listovima i cvjetovima, kao najaktivnijim dijelovima biljke.

 

List (folium) najaktivniji je dio biljke u kojemu se odvijaju najvažnije životne funkcije. U listovima se nalazi najviše biljnog ze-lenila, a osim toga, u njima nastaju i druge aktivne tvari. Zbog toga se listovi najviše upotrebljavaju u Ijekovite svrhe. Po obliku i građi mogu biti vrlo različiti. Višegodišnje biljke posjeduju kožaste listove, uvijek zelene i prilično čvrstog sastava. Cetinjače imaju isto tako višegodišnje listove kojih je oblik igličast. Drugi listovi traju samo godinu dana i razlikuju se i oblikom i građom. U većoj ili manjoj mjeri listove mnogih biljaka pokrivaju dlačice. To je veoma važno za raspoznavanje pojedinih vrsti Ijekovitog bilja. Za lijek se uglavnom sabiru listovi u punom razvojnom stupnju, po najbolje prije cvatnje biljke. Za Ijekovitu upotrebu, odnosno sušenje nisu preporučljivi suviše mladi listovi jer sadrže mnogo vode.

 

Cvijet (flos) biljci služi za razmnožavanje. Razvojem biljaka, cvjetovi su se postupno usavršavali tako da su poprimili veoma složene oblike, prilagođavajući se načinu oprašivanja — od najjednostavnijeg, vjetrom, do najsloženijeg, insektima. U različitih biljaka cvjetovi su vrlo raznoliki, kako svojim izgledom tako i dijelovima iz kojih su sastavljeni. U cvjetovima nalaze se prašnici i tučak sa sjemeniin zamecima iz kojih nastaju sjemenke što služe za razvoj nove biljke. Oblik i boje su, također, važni za raspoznavanje pojedinih vrsti.

Cvjetovi, također, sadrže razne aktivne tvari te se u mnogim slučajevima koriste u Ijekovite svrhe. Cvjetove je potrebno brati prije nego što izvrse svoju funkciju. Uobičajeno se beru čitavi cvjetovi i to s pricvjetnim listovima u kojima se, kao i u dijelovima čaške, nalazi najviše djelotvornih tvari. Brati i sušiti ih oprezno, jer su nježne građe.

 

Plod (fructus) i sjemenka (semen). Oplođeni tučak pretvara se u plod što u sebi sadrži sjemenke. Koliko god raznolikost postoji među cvjetovima, ]oš ]q veća u plodova i sjemenki. U plodovima i sjemenkama biljke odlažu i tvari koje su svojim svojstvima Ijekovite, ili otrovne. U Ijekovite svrhe upotrebljavaju se čitavi plodovi, a u nekih sjemenke.

 

Kora (cortex) vanjski je dio stabla. Uglavnom je tamne boje, a sastoji se od nekoliko slojeva. Vanjski dijelovi kore su neživi, ispucani, čvrsti, jako otporni, a zbog toga što sadrže obojene tvari, tamniji. Unutrašnji dio kore mnogo je nježniji i sa živim stanicama što sadrže mnoštvo organskih spojeva. Kora pojedinih Ijekovitih biljaka prilično se često koristi u Ijekovite svrhe.

 

Drvo (lignum) najrazvijeniji je dio višegodišnje stabljike. Veoma je čvrsto i otporno te se zato koristi kao važna sirovina u industriji. Sadrži malo aktivnih tvari, zbog čega se vrlo rijetko koristi u Ijekovite svrhe.