Nova paradigma koja se nalazi u osnovi umjetnosti davanja predlaže drukčiji pogled na probleme s kojima se kao pojedinci suočavamo. Stanje sreće, zdravlja i obilja zapravo je stanje unutarnje i vanjske energetske ravnoteže. Problem bilo koje vrste narušava ravnotežu i zahtijeva promjenu koja će je povratiti.

 

Povratak ravnoteže može se postići na više načina. Ono što uglavnom činimo glede toga jest sukobljavanje s problemom i pokušaj njegovog uklanjanja iz našega života. Primjerice, ako imamo novčanih teškoća, razmatramo načine povećanja prihoda i smanjenja rashoda. Ako nas tište problemi u odnosima s drugim ljudima, pokušavamo razgovarati i riješiti prepreke koje su se pojavile. Bolest nastojimo ukloniti zdravijim životom ili uzimanjem lijekova.

 

Učenje umjetnosti davanja ne zahtijeva odustajanje od uobičajenih načina rješavanja problema niti je s tim u sukobu. Mi ćemo i dalje problemima pristupati s njihove razine i pokušavati ih riješiti na dosadašnji način. Međutim, sasvim sigurno ćemo primijetiti da će takva rješenja biti uspješnija, djelotvornija i brža ako ih potpomognemo postupcima iz područja umjetnosti davanja.

 

Da bismo razumjeli kako i zašto davanje djeluje na rješavanje posebnih životnih teškoća, svoj svijet moramo sagledati na ponešto drukčiji način nego do sada. Najprije moramo odbaciti privid da smo odvojeni od naše okoline. Drugim riječima, osjećaj identiteta moramo proširiti izvan granica svojega tijela, pa čak i izvan granica kruga ljudi s kojima smo u neposrednom dodiru.

 

Sasvim mi je jasno da ovaj postupak nije tako jednostavan. Zapravo, potpuni uspjeh u tome značio bi da smo kao pojedinci ostvarili sam cilj čovjekova duhovnog razvoja. Međutim, već i samo razumijevanje povezanosti između nas i svemira u kojem živimo donijet će neke promjene u našem ponašanju, a vremenom će potaknuti proširenje svijesti i nastanak unutarnjeg stanja koje je samo po sebi dovoljno za spontanu primjenu umjetnosti davanja.

 

U okviru današnjeg uobičajenog  doživljaja svijeta i našeg mjesta u njemu svaki se problem doživljava kao vanjska prijetnja ravnoteži u kojoj se nalazimo. Zbog toga skupljamo snagu, suočavamo se s problemom i rješavamo ga. Čak i ako je problem unutar našeg tijela ili duha, skloni smo ga nazvati stranim činiteljem. Tome znatno pridonosi rječnik suvremene medicine koji na bolest gleda kao na napad izvana. Primjerice, znamo da gripu uzrokuju virusi. Međutim, također znamo da tijelo s jakim imunološkim sustavom neće oboljeti od gripe. Ako se ipak razbolimo, skloniji smo reći: "Negdje sam pokupio gripu", nego: "Toliko sam oslabio da sam obolio od gripe." U okviru stare paradigme bolest nije pitanje ravnoteže već napada izvana.

 

Slično razmišljamo o svakom problemu s kojim se suočavamo. Ako nismo zadovoljni u ljubavi, vjerojatno je da ćemo krivca potražiti izvana, možda u nekoj stvarnoj ili izmišljenoj trećoj osobi koja "krade" ljubav našeg partnera. Za novčane teškoće najlakše je optužiti okolnosti ili vladine propise, dakle ponovo nešto izvan nas, nešto što ne doživljavamo dijelom sebe.

 

Molim vas da obratite pozornost da je u sklopu ovakvog odnosa prema sebi i svijetu davanje svedeno na čisti gubitak energije. Ono pripada nekoj apstraktnoj kategoriji moralnosti, nesebičnosti ili ponekad dužnosti. Davanje se jednostavno ne uklapa u praktičnost svakodnevnog življenja. Od njega naizgled nema nikakve koristi te nije ni čudno što ga ljudi izbjegavaju!

 

Sada vam želim pokazati kako bi na sebe i svijet morali gledati u sklopu nove paradigme. Kao što sam napomenuo potrebno je odbaciti privid da smo odvojeni od naše okoline i osjećaj identiteta proširiti izvan granica svojega tijela na cijeli svemir u kojemu živimo.

 

U osnovi djelotvornosti umjetnosti davanja nalazi se zamisao da naš osjećaj jastva može obuhvatiti mnogo više od našeg duha i tijela. Da bismo to učinili moramo uočiti povezanost koja postoji između nas i svemira. Sasvim je sigurno da tu povezanost nećemo vidjeti na materijalnoj razini. Na toj smo razini jasno odvojeni od svemira. Potrebno je uočiti dublju, tanahniju razinu postojanja koju za ovu prigodu možemo nazvati energetskom.

 

Zamislimo da svaka naša misao, riječ i djelo dopiru do naše okoline i mijenjaju je. Zamislimo da naše veze s predmetima, mjestima i ljudima ne postoje samo u našem sjećanju, znanju i osjećajima već da se radi o stvarnim nitima ili zrakama koje se pružaju od nas do svega oko nas. Ako bismo zamislili takvu sliku odjednom bi bilo teško postaviti granicu između "ja" i onog što nije "ja". Zapravo, cijeli bi svemir postao mogućim područjem poistovjećivanja.

 

 

 

Čovjek razvijene svijesti doživljava svoju okolinu na drugačiji način. Cjelina koja nastaje, a koja se sastoji od "ja" i "ne ja" iz stare paradigme, zapravo predstavlja dinamično međudjelovanje duha, tijela i okoline. Unutar takvog doživljaja stvarnosti nemoguće je bilo koga ili bilo što smatrati neprijateljem. U takvom stanju svijesti osoba jasno vidi da je djelovanje okoline međuovisno od djelovanja tijela ili duha. Iako se radi o različitim sustavima, oni su toliko povezani da tek njihovo usklađeno djelovanje stvara osjećaj sreće, zdravlja i blagostanja. Rezultat je nestajanje granica i širenje jastva na cijeli svemir.

 

Želim napomenuti i to da ovakav doživljaj svijeta predstavlja oživotvorenje idela ljubavi. Voljeti druge ljude u tom je stanju jednako tako prirodno kao i voljeti neki dio svoga tijela.

 

Ako se sada pojavi neki problem na bilom kojem području, on se doživljava u obliku energetske neravnoteže. Da bi se ispravila neravnoteža potrebno je preraspodijeliti energiju. Ta se preraspodjela postiže davanjem. Kretanje energije u obliku predmeta, stvari, pozornosti, novca, osjećaja itd., stvara ravnotežu na razini cjeline. Problem se rješava na jednoj dubljoj razini i neprimjetno i lako nestaje.

 

Sagledano na ovaj način davanje izlazi iz područja apstraktnosti i postaje vrlo djelotvorno i konkretno rješenje za svaki problem s kojim se suočavamo.

 

Preostaje nam samo da putem umjetnosti davanja povežemo pojedine probleme s postupkom davanja. Kao što je objašnjeno u prethodnim poglavljima, svaka je pojava poduprta određenim prirodnim zakonima. Nastanak neravnoteže u jednom dijelu cjeline ispravlja se usmjeravanjem energije u drugi dio cjeline.