Bolest počinje u duši
Bolest i zdravlje
Mnoge discipline sve se češće suočavaju sa ograničenošću jednodimenzionalnih pristupa koji se oslanjaju samo na pojedini simptom, pojedini organ, te pojedini kemijski, fiziološki ili psihološki aspekt poremećaja zdravlja. Sve smo svjesniji našeg neznanja o tome što zapravo uzrokuje većinu bolesti, kao i nemoći da narušenu homeostazu dovedemo u red kroz invazivne procedure ili farmakologiju ili psihoterapiju. Nepremostiv jaz između duha i tijela u našem poimanju svijeta ne dovodi nas bliže rješenju.
Priča o bolesti i zdravlju vrlo je različita u zavisnosti iz perspektive koje discipline se priča.
Konvencionalna medicina se isključivo fokusira na tijelo, sa njegovim manje više poznatim, dosljednim i dokazanim fizičko-fiziološko-kemijskim procesima. Na bolest se tu gleda kao na poremećaj tih funkcija koje se onda pokušavaju također fizičko-fiziološko-kemijskim metodama dovesti u normalu. Tijelo je malo više od živog stroja koji funkcionira po određenim mehanicistički shvaćenim zakonitostima. Kakav međusobno utjecajni odnos ono ima sa okolinom, kao i tako zvanim “psihičkim” faktorima, uglavnom je nejasno. I ne predstavlja glavni fokus interesa, istraživanja i djelovanja znanstvene medicine. Činjenica da ona zapravo ne može objasniti uzrok nastanka mnogih bolesti, kao ni sa sigurnošću definirati i predvidjeti proces ozdravljenja uglavnom nije u fokusu onih koji djeluju u okviru ove discipline.
Sve teže je, međutim, ignorirati sve one faktore koji se “mješaju” u ove procese i koji zamućuju jednoznačnu, znanstveno provjerljivu sliku bolesti i zdravlja. Također, sve teže je zanijekati i da tretiranje invazivnim tehnikama ili samo oslanjanje na kemiju kroz sve veću upotrebu lijekova ne dovodi do generalnog poboljšanja zdravstvenog stanja. Sve je više pokazatelja da tzv. “psihički faktori”, kao i mnogi drugi aspekti života pojedinca, kao što je npr. vjera, podrška obitelji, nada, meditacija, motivacija i drugo, imaju značajan, i neobjašnjiv, utjecaj na pojavu i razvoj bolesti.
Proglašavanje nekih bolesti “psihosomatskim” ne daje odgovor na svu složenost ovih pitanja. Mehanizmi djelovanja čimbenika kod tih bolesti i dalje ostaju nepoznanica, a često se iza ovog naziva skrivaju neizrečena podcjenjujuća uvjerenja da je “sve to samo u glavi osobe”, znači zamišljeno ili izmišljeno. I kao takvo, zapravo, nevrijedno pažnje onih koji se bave znanstvenim pristupom bolestima.
S druge strane, zapravo s iste strane samo s malo drugačijim fokusom, psihologija kao znanost koja brine o psihološkim procesima, ne doživljava sebe kao disciplinu koja ima direktan utjecaj na pitanja “fizičkog” zdravlja. To je domena doktora, a teži oblici psihičkih bolesti fokus liječnika specijalista – psihijatara. Psiholozi koji se bave psihoterapijom, zadržavaju fokus na tako zvanim “mekšim” psihološkim poremećajima, kao i na normalnim problemima svakodnevnog življenja. I jedna i druga disciplina – i medicina i psihologija – kao discipline utemeljene na znanosti, zaziru od pojmova, odnosno pojava kao što su duša i duhovnost. Odgovornost za taj dio našeg bivstvovanja, ako ga uopće i registriraju, obično ostavljaju službenoj religiji i raznim spiritualnim disciplinama, na koje često gledaju s podsmjehom sa svog visokog trona kraljice Znanosti.
Neka nas ne zavara sam naziv psihologija, koji u latinskom korijenu nosi značenje “nauka o duši”. (Usput, da li ste znali da je riječ psihologija prvi upotrijebio hrvatski humanist i pisac Marko Marulić u svojoj knjizi Psichiologia de ratione animae humanae još krajem 15-og stoljeća?) U psihologiji, kao i u psihoterapiji različitih pravaca, duša se uglavnom ne spominje. Rijetko ćemo i u okviru psihoterapije – čiji naziv upućuje da je riječ o “liječenju duše” – naći dušu!
Duša i duhovnost se u našem vremenu i društvu gube negdje u procijepu između institucionalizirane religije, okultnih pokreta, parapsihologije i new age spiritualnosti.
Kada nešto ne funkcionira dobro u našem tijelu, u našim odnosima, našoj glavi, odnosu prema okolini, integraciji u život i kada ne možemo sami izaći na kraj sa tim “poremećajima življenja”, često smo na muci kome se obratiti za pomoć. A nekada će i stručnjaci osobu upućivati jedno drugom, amo-tamo između različitih disciplina i vrsta terapije u očiglednoj nemoći da odrede nadležnost stručnog autoriteta za našu boljku.
I možda je upravo ta farsično-tragična situacija iz prakse svakodnevnog života ilustrativna za srž problema sa kojim smo suočeni kod psiho-fizičkih stanja bolesti-zdravlja. Danas se čovjek gubi u prostoru između ovih poveznica koje naznačuju podjele koje živimo u svijetu gdje ih zapravo nema: psiha-tijelo, zdravlje-bolest, pa onda i izvana-iznutra, fizičko-metafizičko, znanstveno-neznanstveno, materijalizam-duhovnost…i tako dalje.
Pa je tako onaj koji pati od nekog poremećaja funkcioniranja svog bića na muci prvo utvrditi koji stručnjak, odnosno koja disciplina je nadležna za njegov popravak, odnosno oporavak. Bez obzira da li se u sadašnjem sustavu njegov poremećaj opiše kao dijabetes, srčane tegobe, rak, depresija, multipla skleroza, autoimuna bolest, poremećaj prehrane, šizofrenija, autizam, alergija, anksioznost – morati će prvo naći tko je nadležan za njegovu boljku, kome se obratiti i kome vjerovati. Izbor, naravno, ovisi o uvjerenjima koje imamo o životu, o našem svjetonazoru.
Dok će neki potražiti pomoć liječnika, neki će otići psihologu ili psihoterapeutu, neki će se okrenuti tzv. alternativnoj medicini, a neki će svoje probleme podijeliti samo sa svojim dušebrižnikom. Jasna jurisdikcija pojedinih disciplina nad pojedinim zdravstvenim poremećajem naravno ne postoji niti može postojati.
Zdravlje je jedno. Jedno i sa bolesti. Mi nemamo tijelo i dušu, već smo tijelo-duša. Ne postojimo mi kao individua i oko nas naša okolina. Mi smo jedno sa svime oko nas i pod utjecajem sila iz te okoline konstantno. Nemoguće je odijeliti procese našeg tijela od naše okoline i naše duše koja nas povezuje sa svime. Prije svega sa našom obitelji i zajednicom, a onda i svima drugima.
Duša
Naše tijelo jest naša duša. Bolest koja se manifestira u našem tijelu nije ništa drugo doli odraz poremećaja sklada u duši. Do ozdravljenja može doći samo u duši. Nestanak fizičkih simptoma je samo odraz završenog procesa iscjeljenja na nivou duše.
Ali duša ne postoji u medicini, niti u psihologiji! A u religiji je često predstavljena na način koji nam onemogućava da vidimo njen direktan utjecaj (i relevantnost) na naše odnose i naše zdravlje. Svojim naglašavanjem primarnosti duha nad tijelom, religija također doprinosi rascjepu iz kojeg je nemoguće vidjeti na koji način duša izravno djeluje na naše “fizičko” zdravlje i kako izravno određuje naše odnose i svakodnevne, vrlo “svjetovne”, praktične dileme.
Za modernu znanost duša je iluzija. Svijest je samo funkcija mozga. Mentalne bolesti su samo posljedica abnormalnih količina određenih substanci proizvedenih u mozgu. Fizičke bolesti nisu povezane sa stanjima naše svijesti i psihičkim čimbenicima.
Duša, međutim, opstaje i u ovom našem pozitivističkom modernom dobu kroz radove nekih autora iz psihologije, psihoterapije i filozofije, kao što su James Hillman, Thomas Moore, Jean Houston, Ken Wilber – da spomenemo samo neke. Također i kroz ponovno otkrivanje učenja istočnjačkih filozofija i šamanističke prakse mnogih tradicionalnih kultura.
Duša opstaje i u našim pjesmama, u poeziji, u ljubavi, u žalovanju. U našem svakodnevnom životu ne moramo točno definirati dušu da bi znali da je ona ta koja se nada, koja voli, žudi, boli, žaluje, okajava, poravnava ili pleše.
Duša u konstelacijama
U postojanje duše, i njeno djelovanje moguće se uvjeriti vrlo lako. Dušu možete vidjeti na djelu na relativno jednostavan i nimalo nadnaravan način kroz metodu sistemskih konstelacija. Dušu ovdje lako doživljavamo ne kao nešto ezoterično, metafizičko i nadnaravno, već kao vrlo prirodnu, fizičku silu koja djeluje u našim tijelima i našim odnosima. I koja ima vrlo praktičnu funkciju u našim obiteljskim i drugim zajednicama.
U pokušajima izliječenja “psihičkih” i “fizičkih” bolesti, te u pokušajima olakšavanja problema svakodnevnog življenja – konstelacijski pristup oslanja se na dušu kao realni, praktični i funkcionalni fenomen. Duša je u konstelacijskom radu ona snaga koja upravlja i “drži na okupu” različite funkcije našeg tijela, kao i sve one funkcije koje upravljaju našim obiteljskim i širim sistemima.
Duša je ta koja brine o cjelovitosti sistema, o tome da svaki član ima svoje mjesto koje mu pripada i osigurava da nitko tko pripada nije isključen ili zaboravljen. U ovome duša pokazuje svoju instinktivnu, arhaičnu prirodu, jer ove funkcije su očigledno povezane sa ciljem preživljavanja i održanja vrste. Kroz ovu ulogu duše u osiguravanju naše bazične povezanosti i očuvanju grupne pripadnosti, gdje održanje grupe ima prednost nad potrebama pojedinca, možemo naslutiti također i njenu neophodnost u nastanku i opstanku naše vrste. Duša nije nešto što je proizvod kasnijeg razvoja osvještenosti ljudskog roda ili opcionalni ekstra luksuz. Duša je morala biti tu od samog početka, ma kako taj početak izgledao. Jednostavno zato što je duša prirodan fenomen koji prožima svu našu materijalnu realnost i koja je čini mogućom.
Kroz konstelacijski pristup također uviđamo da je obiteljska duša ta koja se brine za red i poredak, za ravnotežu uzimanja i davanja, kao i za zadovoljenje pravde u našim najintimnjijim odnosima. Poštivanje prava prvenstva (oni koji su bili ranije imaju prioritet nad onima koji su došli kasnije), kao i poštivanje određenih članova obitelji s obzirom na njihovu funkciju u očuvanju opstanka obitelji, također su djelovanja duše. Kao i kažnjavanje transgresija osnovnih pravila (zakonitosti ljubavi) u obiteljima i intimnim vezama koje mogu ugroziti život obitelji.
Konstelacijska metoda kao sistemsko-spiritualna terapija nije usmjerena na liječenje ili na uklanjanje nepoželjnih fizičkih ili psihičkih simptoma. Ova metoda usmjerena je na samospoznaju, na osvještavanje nesvjesnih sadržaja i na uspostavljanje ravnoteže i sklada u našem psiho-fizičko-obiteljskom sistemu pomoću neposrednog doživljaja novih uvida uz pomoć informacija iz duhovnog polja. Ukoliko ovaj proces uravnoteženja ima za posljedicu nestanak simptoma i ozdravljenje, to je odlično, ali to se može javiti samo kao posljedica, nikako biti cilj ovog postupka.
U konstelacijski proces upuštamo se bez određenog cilja ili namjere, bez unaprijed utvrđenog plana, pa i bez želja. U tom procesu se terapeut i klijent otvaraju cjelokupnom polju spoznaje koje uključuje klijenta i svu njegovu porodičnu, profesionalnu, nacionalnu i spiritualnu okolinu, odnosno sve sisteme kojima klijent pripada. Oboje se u tom procesu odvažuju na put neizvjesnosti koji, ukoliko čekamo dovoljno dugo, sabrani i bez straha, dovodi do bitno novih uvida koji ranije nisu bili dostupni. Ponekad i do izliječenja.
Uključivanje duše i duhovnog nivoa u radu sa bolesnima zahtjeva prije svega poštivanje onoga što jest. Na ovom nivou protiv bolesti (kao niti protiv bilo čega drugog) se NE borimo. Bolest, kao i druge okolnosti naše sudbine, prihvaćamo. Bolest na nivou duše, ili bolesti duše, možemo tretirati tako što ćemo pogledati u ono što im doprinosi, kao i u ono što im ne pogoduje.
Dušu možemo tretirati s pažnjom i omogućiti joj uvjete za zdrav razvoj. Ali ne možemo garantirati zdravlje, niti dug život, niti zapravo išta drugo. Ponizan stav pred silama života koje imaju presudnu riječ je ono čega se u konstelacijama držimo. Zato ne samo da izliječenje nije cilj, već cilja nema. Ako vjerujemo da se sve za nas odvija upravo onako kao se treba odvijati i ako to prihvatimo, onda smo u dubokom skladu sa prirodnim i duhovnim silama. A upravo taj sklad je ono što podržava život i zdravlje. Često i izliječenje.
Alemka Dauskardt, sistemska psihoteraputkinja i voditeljica sistemskih konstelacija
https://konstelacijakroacija.wordpress.com/2015/03/04/bolest-pocinje-u-dusi/
bglavac
edin.kecanovic
