Voljeti bezuvjetno...
Što to znači?
Kome to treba?
Čemu to?

Ako me voliš bezuvjetno, znači li to da mogu biti gruba prema tebi, da te iskorištavam, ponižavam, zlostavljam, da mogu biti lažov, lopov, kriminalac, da mogu biti sve ono što se ne uklapa u tvoje moralne, mislene i emocionalne koncepte, a ti me usprkos tome jednostavno voliš?
Da li je bezuvjetnost ljubavi razumijevanje, odobravanje ili čak podržavanje grubosti, zločestoće, zajedljivosti, arogancije... upravo zbog sveukupnog, nekritičkog prihvaćanja i onih najnegativnijih osobina?
Da li je bezuvjetnost ljubavi kada žena trpi udarce nasilnog muža, kada ovisnik spiska ili prokocka svu imovinu umjesto da se pobrine o svojoj djeci koja ispaštaju u toj neizdrživoj situaciji, pa se to prihvaća kao bogomdana sudbina, karma, te jadne obitelji?

Ili je to samo jedna od fraza, jedna od dogmi koja nema baš puno veze sa stvarnim životom?

Zato što je ta neka ljubav bezuvjetna?
Zato što Bog svakome daje upravo onoliko koliko može podnijeti?
A tko je taj okrutni Bog?
Apsolutno mirenje sa sudbinom, apsolutno prihvaćanje trenutne situacije, bez obzira što se ne osjećaš ni dobro, ni sretno, ni zadovoljno?

Ma, živ čovjek je u stanju podnijeti još stoput više patnje i jada od onoga što podnosi. Daleko od toga...

A, da li doista mora podnositi?  

Da li je bezuvjetnost ljubavi stoposto prihvatiti i voljeti, sve, pa i ono što boli, ono što stvara nezadovoljstvo, ono što čini nesretnim?
Čemu onda zdrav razum?
Čemu tolika paleta emocija koje se zapravo i uvijek svode na ona dvije temeljne: ljubav i strah?
Ako je ljubav, nije strah?
Da li je ljubav i onda kada je strah i gdje je ljubav onda kada je strah?
I tko to razumom može shvatiti, a istovremeno se tim istim razumom i boji i voli?

A zapravo nije ni svjestan svog straha, jer ufurao se, umislio da voli.
U stvari je ovisnik, o osobama, o stvarima, o mislima, o osjećajima.

Bezuvjetna ljubav je ništa!
Bezuvjetna ljubav ne postoji!
Ona ne postoji u dimenziji ljudskih odnosa.
Ona je neostvariva u okvirima ljudskog uma i osjećaja.
Pogledaj oko sebe razumom, osjećajima, nametnutim konceptima, normama, inteligencijom koja ti je dana i pokušaj pronaći bezuvjetnost.
Nema je!

Zašto je nema?
Zašto se ipak  toliko o tome govori, piše?
Zašto se toliko hvali, veliča, inzistira na takvoj jednoj gluposti, izmišljotini, besmislici koja nema veze sa životom i onim što vidiš i doživljavaš oko sebe?

Gdje je To?
Kakva je to  prevara, koje ezoterično maslanje, ajme...?
Da to nije ideja od nekog mudrog lopova, prevaranta, namijenjena ušutkavanju onih koji kritiziraju, sumnjaju u njegovu ispravnost?
Ili doprinos iluziji mira?
Ja sam običan lažov i manipulator, ali prihvati me bezuvjetno i voli me, jer ne kapiraš da sam takav, a voli me i ako ukapiraš koja sam zapravo beštija?
Koga i što se tu voli?
Nečiju mudrost, nečiju filozofiju, nečiju iluzornu moć, prosvijetljenost?
Nečije tepanje, divljenje, povlađivanje?
Zbog čega baš tu osobu koja daje upravo to što daje?
Bezuvjetnost koja isključuje one koji nisu u stanju dati tebi ono što ti tražiš, ono što ti voliš, ono što ti očekuješ?
Aha, istinska bezuvjetnost ima očekivanja, želje i potrebe?
Malo sutra...

I mogla bih tako u nedogled, zdravorazumski dokazivati nepostojanje, izmišljotinu i apsurd takozvane bezuvjetnosti...

Mogla bih, iako znam da Bezuvjetnost doista Postoji... iako znam da je ona Sve!

Kako sada to?

Znaš li ti...