Često nas strah drži tako jako da sprečava naš rast.Životni ritam nosi nas i kroz dobra i kroz loša vremena,ali katkad se toliko bojimo loših da pokušavam zaustaviti životni tijek.A to znači da nismo otvoreni ni za dobro koje donosi.Jedina je vječna da se sve mjenja.Ako možemo vjerovati u to,uspjet ćemo se opustiti.

Naš je strah još veći kad mislimo da smo odgovorni za druge-primjerice za djecu.Želimo im prištedjeti bol pa zaboravljamo slušati Zvuk stvaranja.Nitko ne može učiti na tuđim greškama.Poštujemo li druge,moramo shvatiti da imaju pravo na vlastiti ples.Njihov će im vlastiti duh biti vodičem.

Često je teško gledati kako netko drugi posrće i pada.Tad pomislim:"Mogla sam mu to prištedjeti!"Ali,griješim.Moram vjerovati u njegovo poštovanje prema životu.

Karen Casey i Martha Vanceburg