Ovih dana sam u fazi skeniranja--prvo sebe, a onda drugih.. Svašta tu ima..

To nam dođe kao ultra zvuk, vidimo unutrašnjost, ali ne do kraja..

Pa se onda zamislimo: kakve su to sjene i obrisi? Čudno nešto.. Ajmo mi zaviriti još malo dublje..

Je li to naša i samo naša duša, ili tu ima nečeg neprovarenog, nešto što nam nikako nije pasalo, ali, bili gladni pa pojeli, nebitno što, samo da se zavara glad...

E, mili moji, pa prvo počne regirati tijelo..

Nekim tamo boleštinama, debljinama, enormnim mršavostima, nervozom, deprama...

I postanemo sami sebi teret, prvo sebi pa onda drugima...

A mi niti skeniramo niti zeniramo, niti meditiramo..

I dišemo sve teže...

Dok ne dođe kap do ruba čaše koja se preliva..

Duša iznutra očajnički grebe po zidovima tijela, i hoće ti poručiti:

Pogledaj unutra, alooo...

A tijelo sve više tone u mulj raznoraznog smeća, što mentalnog, što emotivnog, što fizičkog..

A što je najtužnije, nitko to skoro ne primjeti, jer se bira okruženje istih, tako da spavanje postaje navika, jer hodanje umara...

Moj braco, ispada da je to bezizlazna situacija,

ali nije...

Ipak se tu i tamo pronađe neki dobronamjernik, koji začuje tihe vapaje zarobljene duše u nekome, pa pažljivo, vrlo pažljivo i nježno, probudi zarobljenika..

Međutim,

kod nekih ne pali nježnost...

Neki zahtijevaju (što je krajnja mjera) enormnu snagu i skoro pa surovu grubost, da bi pustili same sebe iznutra prema van...

Ustanovila sam, da nekim čudnim načinom, meni još nepoznatim, zarobljene duše same biraju svoje učitelje-probuđenike...

Neki te pošalju u tri materine, kad im priljepiš ćušku, jer drugačije ne znaš kako ih probuditi iz hipnotičkog transa..

Neki ti samo pošalju osmjeh, i produže dalje, a ti čekaš da ti se ponekad jave...

Nema traženja zahvalnosti ni sentimentalnosti...

Toksikacija zahtjeva detoksikaciju, ali samo mi sami sebe možemo očistiti i pročistiti..

Zadatak drugih je samo da nam objasne da sve možemo sami..

i ništa dalje, i ništa više...

Poslije skeniranja i meditiranja,

dolazi zeniranje..

Kaže jedna zen izreka:

"Nemoj govoriti, sve dok ne dokažeš da znaš šutjeti"

A ja se tu još pomalo borim..

Kako šutjeti kad se stalno ima nešto za reći...

Ništa, očito se još malo moram skenirati...

I sa prijateljem koji je naučio šutjeti, podijeliti tišinu...