Ne..

Niti u jednom trenutku nisam posumnjala u moć osobne vjere i optimizma niti u pomoć vilinskog i anđeoskog svijeta, kada se radi o mojoj maloj zelenoj oazi, mome vrtu, gdje svakodnevno odlazim, i meditiram..

Sve oko mene gori..

Ljudi strepe pod ovom žarkom kapom nebeskom, jer, Jarilo ne štedi oganj svoj.. Oganj koji obnavlja i čisti..

Vode je sve manje...

Razina u bunaru se smanjuje..

Vijesti prepune tjeskobe..

Kakva će biti jesen..

Budućnost opterećuje.. Prošlost još više..

Ja častim sadašnji trenutak, i koristim magiju da ga uljepšam..

Pjevam sa vilama i patuljcima..

Puštam spasonosni mlaz blagotvorne vode, koji blagoslivljam..

Ptice vide iz visine.. Pomišljaju da je kiša, dok se svaka kap prelijeva u bojama duge..

Jato se spušta, dok odlazim i ostavljam u posudama blagotvorne suze zemlje..

Poštujem i duboko se klanjam mojo zelenoj Majci..

Još me daruje.. Pune mi ruke plodova, kojima začudo vrućina ne smeta...

Mlade tikvice, cikle, jedre i pune soka, papričice od kojih ne zahtijevam veličinu, nego samo prirodan miris i okus..

Predajem se ljepoti čarolije koja djeluje..

Ali razmišljam i o onima koji u nju ne vjeruju, koji zemlju i dalje truju i tjeraju je poput gladnog roba, da radi i daje dok može..

Ali Zemlja ipak nije okrutna...

Strpljiva je sa svojom djecom, kao svaka majka..

Jedino što joj možemo učiniti je da je usmrtimo ili obnovimo...

Sami sebi biramo način na koji joj pristupamo..