Neki kažu da filozofirati ne treba previše..Treba gristi život, ma koliko bio tvrd. A ja kažem, da bez filozofije sam život ne bi bio uopće probavljiv..

Kada dobro izgrizem objed životne stvarnosti, odmaram, uz razmišljanje..

To mi dođe kao predah poslije ručka..

Ovaj puta, zavrtila mi se nekako tema o tome, kako nam sve stvari, pa čak i one fizičke, dolaze iz glave.. Rezultat su naših želja i misli, koje opet- projiciramo iz glave.

Kažu da je sve što nas dotiče, sva pojavnost oko nas, sve mogućnosti i nemogućnosti,opet..u  našim glavama.

Da li je to rezultat naše filozofije, bazirane na iskustvu, ili iskustvo, bazirano na nečijoj filozofiji, nije čak ni važno.

Pitanje koje mi se nameće jest: Gdje nam se nalazi glava?

Ovaj puta ne mislim samo na onu fizičku glavu, koja nam se nalazi na ramenima. Najmanje na to mislim.

Glava može biti smještena u srcu, ili još više, iznad naših ramena, a može biti i niže, tamo negdje, prizemno, gotovo dodirujući zemlju umjesto nogu..

Tamo gdje nam je glava, tako gledamo svijet, i odnosimo se prema njemu.

Ako je glava u srcu, razmišljamo srcem.

Srce je predivno, veliko, toplo, snažno, ali istovremeno i toliko ranjivo, da nas začas može izdati, ako samo njim razmišljamo..

Prepuno je emocija, vatre, ali, emocije su tek privid one istinske trajne i čvrste ljubavi, koju srce samo pokreće, ali je ne može do kraja održati..

Zato se ljubav penje gore, iznad srca, i iznad pameti..

Ali o tome poslije..

Ako je glava u srcu, i volimo samo srcem, često se kaže da smo ludi od ljubavi, ili čak obezglavljeni.. Jer, glavi u srcu nije mjesto..

U glavi obično caruje um, i ako se on umiješa u srce, dolazi do konfuzije, dok ne shvatimo, da je sve to ponovo, i uvijek, samo iluzija..

Glava se može spustiti i niže, gledajući po čakrama, tamo negdje, sasvim dolje, u predio zemlje, u područje ljubavnih rituala i želja, plitkih pobuda, koje često čak ni sa srcem nemaju veze, a kamoli sa nečim višim od srca..

Pa ljudi glavinjaju i savršeno su sigurni da je to najbolje mjesto gdje mogu biti i ostati..

Kako se glava penje sve više, sve jasnije uviđa sve privide kroz koje prolazi, dok ne dođe do ramena, pa se popne još više, dotakne prostor između obrva, zastane, udahne ljepotu..i popne se iznad uma,

u područje iznad svih iluzija, koje je negdje iznad glave, gdje treperi jedan predivan zlatni žižak, kao malena zvijezda, malena luč, zapravo portal, kroz  kojeg prividi ne mogu proći..

Tamo je ono naše pravo Ja, koje se nikad ne lupa u prsa, ne potvrđuje se, ne traži riječi ljubavi i podršku, jer ono JEST Ljubav u punini, u najčišćem i najljepšem obliku, esencija esencije, konstanta, koja je uvijek jednako čista i ista.

Ona ne pita i ne ispituje.

I voli sva bića jednako, bez obzira, gdje im je glava..

Neopterećena pitanjima, koja joj stalno dolaze, jer uvijek ima isti odgovor: Ja jesam ljubav, i to je sve što mogu reći, i što je jedina istina..

Niti jedna druga riječ osim Ljubavi, ne vibrira u toj sferi.

Tamo ja smještam svoju glavu, svoje srce,i pamet, da se rastopi u ljepoti spoznaje, da je tu nepotrebna..

Tu će moje srce utažiti žeđ za Onom ljubavlju, koja ne nestaje i ne prestaje, jer..ljudi je uvijek ograniče..

Tu želim ostati i tu nestati, pa se ponovo roditi..

Tu se opraštamo od svih naših konačnosti, i ulazimo u beskonačnost, bistri poput planinskog potoka, čisti, poput modrog neba i zraka poslije kiše..