Susretnem duše, negdje, u dimenziji iznad zemlje, a još ispod oblaka, i shvatim...da ipak sama moram nastaviti svoj let, prema hramu, čiji nacrt odavno urezan stoji u tkivu moje duše..

Netko pokuša slijediti ritam moga leta, pa se ipak vrati na tlo zemaljsko,začaran čvrstoćom zemlje pod nogama i sjajem svijeta koji obećava sigurnost..

A ja se osvrćem ispod oblaka, zapanjena strahom onih koji su se odvažili poletjeti, pa zahvaćeni Ikarovim sindromom, vratili se natrag..Ako krenu dalje, rastopit će im krila Sunčeva toplina, a previsoko će biti, da se sigurno opet spuste na zemlju...

A hram čeka..Već je gotovo napravljen..

Baš onako kako treba izgledati...Sva Božanstva, svi aspekti ljubavi, imaju svoje mjesto..

Dvorana stvaranja, dvorana sfera, dvorana svjetla..

Nije li to ostvarenje Istine koja se sve više oslobađa okova laži?

I nisu li taj hram gradile sve one duše koje ova fizička dimenzija nije zaustavila u sebi i prekinula u njima onu pupčanu vrpcu sa Stvoriteljem u sebi, a ne izvan njih?

Ja samo ćutim titraje tišine i  ne osuđujem svoje vlastito osjećanje samoće...Moja samoća nije praznina, kao što ni vakuum nije praznina...Praznina vrije nevidljivim životom..Tek sad shvaćam da moje oči vide tu puninu..

U hramu, koji svoju ljepotu nesebično otkriva...