Kao prvo...

Sve živo su pokušali, da od mene naprave psa: ono..poslušno, vjerno, kako gazda jezda kaže...

Ali, genetika je genetika... ne moš baš tako kako oš...

Ovdje sam kao kod kuće ( a moju rodnu mačju planetu rasturili neki crnjaci, ono, kao Supermenu), i tako se i volim osjećati...

Živim, i volim pustiti druge da žive..

Nekima se popnem na glavu, no, sa dopuštenjem, pa se nikad oko toga ne pravi problem...

Volim pričati o tome, kako je lijepo biti mačka, onako, opušten, svoj, pomalo divlji, no, vječito netko ima želju uvjeravanja u suprotno..

Pa me uređuju, skidaju višak dlaka...

Uče me da volim vodu,

jerbo, život traži sve aspekte snalaženja...

A ja sam strpljivo mače...

Kada me bace nespremnu, pokažem da znam isplivati, i udahnuti zrak..

Jedna jedina stvar koja mi smeta, je pokušaj da me se skrene sa teme, kad osjetim da treba zadržati prisebnost, jer su neke stvari bitnije od svih drugih..

Moja prijateljica (rođena na planeti gdje sam i ja), je u bolnici... Svo moje mačje srce u ovom trenutku razmišlja o njoj...

A skreće se sa teme, vraćajući se u prošlost, i zaključene raskide i rastave braka.

Pa se dodaje šećer i šećer, i još šećera, ne bi li se neka prekinuta veza zadržala još malo... Halooo...

Veze dolaze i prolaze, život ide dalje, ali kad je zdravlje u pitanju, osjetljiva sam na skretanje sa teme...

Znam, sad će me opet netko polako pokušati prikucati na drvo, ali, malo morgen..

Ovog jutra nisam leptir, nego mačka..

I mislim da ću to ostati, dok mi se prijateljica ne vrati iz bolnice..

U biti, ja samo izgledam opasno,

a ni mrava ne bi zgazila...

O bubamarama da ne govorim..

Zato lijepo, prvo ću još malo odmoriti...

A onda, u ovaj blaženi dan krenuti punim plućima...

jer, vjerovali ili ne, opet lagano kasnim na posao...

Nema veze...

Ovo što sam izrekla, bilo je od srca..

I poklon prijateljici...