Prolazi vjetar, prolazi oluja, a takođe i lijepo vrijeme. Prolaze dani, godišnja doba, godine, vjekovi i milenijumi. Prolazi radost i tuga, melanholija i ispunjenost. Prolazi praznik i gladovanje. Prolazi bogataš i siromah, nakićena kuća i slamnata koliba. Prolazi uspjeh i prolazi poraz. Prolazi djetinjstvo, mladost, zrelost i smrt. Prolaze svanuća i zalasci, rukujući se. Prolazi lijepa žena i zgodan muškarac. Prolaze sinovi, unuci i praunuci. Prolaze pjesme i tišina. Prolaze lijepi pejsaži i suhe pustinje. Prolazi dan i prolazi noć. Prolazi ljubav i mržnja. Prolazi prijatelj i neprijatelj.

Prolazi sve, prolazi sve i tako usamljen, oh, Bože moj, TEBE IMAM. Ti si ono što si uvek bio, ono što jesi i ono što ćeš uvek biti. Ti si jedina realnost, nepromjenljiv, božanstven i vječiti. Ti si Osiris, Gospode moj. Ne napuštaj me nikada!

Óscar Uzcategui. Sjećanja tebanskog sveštenika , pogl. 24.