PRINCEZA: Oh! Gdje sam to ja?

LUDA: U svom rajskom vrtu princezo.

PRINCEZA: Jeste li sigurni da ne sanjam?

LUDA: U to niko nikada ne može biti siguran.

PRINCEZA: A ako je ovo san, šta mislite čiji je ovo san? Vaš ili moj?

LUDA: Vaš, princezo. Ja se često šetam kroz tudje snove.

PRINCEZA: Ja nikada. Ja uvek ostajem u ovom vrtu.

LUDA: Ali, čak i ako je san, ovo je jedan prijatni san.

PRINCEZA: Izvinite ja kao da Vas od nekud poznajem.

LUDA: Možda smo se nekad sreli na nekom sličnom mjestu.

PRINCEZA: Ko ste uostalom Vi, podanik?

LUDA: Ja sam dvorska luda. Otpušten sam sa dvora jednog dalekog kraljevstva. A Vi?

PRINCEZA: Meni treba luda. Ja sam usamljena princeza. Moja su jedina zabava beskrajne šetnje ovim starim vrtom i branje cvjetova.

LUDA: O, to je prijatna zabava!

PRINCEZA: Da ali nema više ni jednog cvijeta. Svi su uveli od dosade.

LUDA: A možda su uveli od nečeg drugog?

PRINCEZA: Od dosade ludo. U ovom vrtu se nekada sve hranilo radošću. Kada se ona izgubila i ovde se naselila tuga i usamljenost, cvjetovi su uveli. Ovo je sada jedan opustjeli park.

LUDA: O, pa tu može biti posla za mene.

PRINCEZA: Može, ludo. Eto, proglasavam Vas za baštovana radosti.

LUDA: Ali ja ne znam ništa o rastinju. Znam samo da pričam.

PRINCEZA: Pa onda pričajte!

LUDA: Ali ja znam samo tužne priče. Ja sam pripovjedač balada.

PRINCEZA: A znate li da pjevate? LUDA: Samo tuzne pjesme. Ja sam pjevač balada.

PRINCEZA: I nikada niste naučili niti jednu radosnu pjesmu?

LUDA: Znao sam mnogo. Zaboravio sam ih sve.

PRINCEZA: Kako to ludo?

LUDA: Zaljubio sam se. Zavolio tajnu i usamljenu princezu. A luda i princeza, to nikako ne ide. Otpustili su me, dakle, sa dvora, a njena je bolest prešla i na mene. Nisam znao da su tuga i usamljenost kao bolest.

PRINCEZA: T je strašno, ludo. Ja se nikada nisam zaljubila.

LUDA: Ima nečeg strašnijeg. Ona je postala nesretna princeza, a ja sam prestao da budem luda.

PRINCEZA: Kako onda mislite da vratite u život ovaj vrt?

LUDA: Ne znam kako princezo. Možda je bolje da odem i odavdje.

PRINCEZA: Ne, stanite. Kazat ću Vam jednu tajnu, ludo. Ovaj vrt je mrtav bez uzbudjenja. Ranije kada je tu bilo mnogo cvjetova, ja sam ih razmnožavala – kidajući neke od njih. Kako sam ih kidala, više ih je cvalo.

LUDA: Čudan neki vrt.

PRINCEZA: Ovaj vrt raste samo ako se u njemu dešava nešto neobično. Vidite li onaj grm? On je bio pun ruža koje sam ja nabrala. Isklijao je kada je naš komandant ubio nastojnika našeg dvorca. A, ono drvo tamo? Imalo je divne, velike bijele cvjetove. Ono je niklo kada sam ja naredila komandantu da ubije sam sebe!

LUDA: To je veoma tužno princezo.

PRINCEZA: Sve je tužno. Nema više uzbudjenja u ovom opustjelom parku. Pobogu ludo, uradite nešto.

LUDA: A šta tu može da uradi jedna nesretna luda?

PRINCEZA: Da obezbjedi radost jednoj još tužnijoj princezi. Molim Vas, vratite život u ovaj mrtvi park. Učinite od njega ponovo cvjetni vrt. Uradite nešto, preklinjem Vas. Evo, vene i moj poslednji cvjetić. Sa njim ce uvenuti i moja poslednja radost. LUDA: (Ćuti, a zatim povija glavu) Dobro, princezo. Učinit ću nešto, Vaša će radost biti spašena!

PRINCEZA: O, pogledajte ludo! Nešto se dešava.Mjesečina se pomračuje. Možda će to spasiti moj vrt!(Na nebu nastupa pomračenje mjeseca. Iza zamračenog mjeseca izbija oreol od čudesnih zraka. Oni se najpre boje razlicinim spektralnim bojama, a zatim se polako ponovo pojavi puna obla mjesecina koja baca srebrnu svjetlost.
Iznenadno u parku počinje  cvasti mnogo cvjetova. Jedan  cvjetni bršljan počinje da raste i obavija se oko sijalice. Princeza se smije)

PRINCEZA: Ludo, ludo, gde ste! Ludo, vratio se moj izgubljeni vrt! Kako ste to izveli, ludo!
(Umesto odgovora, na grani iza koje se vidi mjesečina, najednom ona primeti obješenu crnu siluetu Lude. Princeza se prene i ispusti izvik iznenadjenja, a zatim se ponovo okrene i oduševljava bogato rascvjetalim vrtom. Ponovo se pojavi lutka psa i počinje da vije na mjesečini pred čijim se svjetlim krugom njiše beživotno lutkino telo Lude. Jedan zrak osvetljava njegovu flautu ostavljenu na zemlju. Iz nje klijaju biljke i cvjetovi i počinju je obavijati.)

PRINCEZA: (Zamišljeno) čudna neka luda. Nisam mu ni naredila da uradi tako nešto (… zatim kapriciozno) A možda je ovo samo san! Ako je tako, onda je ovo sigurno njegov san. On je tako odlučio. Tako mu je bilo pisano. Nema bježanja. Sve se jednom već dogodilo. Sve je počelo u jednom vrtu. U vrtu se sve i završava. Sve će jednom u vrtu i početi. Bio si nesretan, bit ćeš sretan. Bio si sam. Sam ćeš i biti!

(Svetlo se polako gasi. Princeza odlazi. Ostaje samo velika obla mesecina i sjenka obješene Lude uramljena u njen nestvarni krug, pod kojim zavija lutka izgubljenog i nepronadjenog psa)

Autor nepoznat

 

http://vesnamihajlovicblog