Prvo za početak da razjasnim što je za mene veza a što odnos, da ne bi nastalo neke zabune.

Veza - život sa nekim na način da mi ta osoba, bilo ženska ili muška bilo kao prijateljstvo ili ljubavna veza, upotpunjava moje praznine koje osjećam u sebi, daje mi značenja koja ja sam sebi ne mogu da dam jer mi treba neko ili nešto što će mi dati značenje i identifikaciju. Kada se tiče seksualnosti veza mi nudi siguran seks u kojem se opet osjećam značajnim jer odgovaram tom partneru i seks sa tim partnerom mi daje osjećaj da sam dobar u krevetu, da znam tajne seksa i slično. Kada je u pitanju psihološko - emotivna veza, partner ili prijatelj se slaže samnom, najčešće, ili me dopunjava i krase nas iste ili slične ideje, potrage, želje, potrebe koje zajednički ispunjavamo. Tješimo jedan drugog, tu smo da podržavamo laž naših ličnosti i slično. Mislim da je dovoljno da ste shvatili smisao.

Odnos - Odnos nije moguć između uspavanih ljudi, jer odnos isključuje standardna očekivanja i ukalupljavanja u mišljenja i emotivne koncepte. Njega krasi svakodnevna otvorenost između ljudi koji su u odnosu u cilju spoznavanja sebe, ispoljavanja sebe, upoznavanja sebe kao i drugih bića, učenje da druga bića tj. ljudi su, također kao i ti sam, jedinstveni i da žele da se jedinstveno, autentično ispolje. Odnos pruća mogućnost da se dve autentične "jedinke" ispolje u najužem krugu, pre nego što smognu hrabrosti da se tako ispolje i u svijetu, što onda stavlja svijet u odnos sa tom nekom jedinkom. Unutar odnosa dvoje ili više ljudi ne postoji očekivanje koje se mora ispuniti ili koje mora da bude, ali također ne postoji ni osuđivanje, prosuđivanje, kriticiziranje (ne kritika)...

Odnos omogućava ljudima da se razviju u potpunosti i da kroz druge ljude kao svoja ogledala uvide nesvjesne koncepte, emotivno - misaone koncepte, reakcije i slično. Odnos nikako nije držanje ljudi samo za sebe, ili sljepo vjerovanje nekom, ili sljeđenje nekih ideja koje je neko da, već živo, direktno ispitivanje Sebe, Stvarnosti, Života kroz druge ljude, zajedno sa njima i njihovo ispoljavanje kroz nas.. itd..

Česta pojava koja se dešava kao i kod drugih stvari koje smo uključili u naš život jeste da smo na njih projektovali naša svakodnevna načela i koncepte i naravno duhovnost nije izuzeta toga. Pošto je duhovnost kakva nam je prezentovana samo preslikana iz naše svakodnevice i data joj neka specifična imena i tumačenja, ona nije uspjela niti uspjeva još uvijek da se izvuče iz koncepata svakodnevnog života, iako na sve moguće načine pokušava da preusmjeri te kncepte u neke nove koncepte koji bi trebali da se slažu sa konceptima koje zastupa ta neka određena oblas u duhovnosti.

Tako unutar svih duhovnih i religioznih (nije isto, zato razdvajam duhovnost i religiju), načina i učenja nalazimo pravila i zakone po kojima bi se neki čovjek trebao ponašati unutar tzv. "odnosa" sa drugim čovjekom ili životom. No koliko vidimo to još nikom od njih nije uspjelo, iako postoji masa pravila koja naizgled natjeraju čovjeka da u javnosti i "za raju" se ponaša na ponuđen i određen način prema drugima, ali svi znamo jer smo prošli ili možda još prolazimo nekim od klasičnih duhovnih i religioznih putevi, da to nije istinsko i da to nismo prihvatili sa srcem i razumjevanjem, već da je to najčešć samo jeftina gluma.

Do sada još nisam sreo duhovnu ili religioznu grupu ili učenje kojem je to uspjelo a obišao sam mnoge. Čak ni jakim učenjima poput nekih tantričkih učenja to ne uspjeva u većini slučajeva.

Čim se u čovjeku probude tzv. niže emocije on zaboravlja na pravila i zakone i počne da se ponaša onako kakva je njegova priroda. Ovdje ne mislim na čovjekovu višu prirodu, već na ono svakodnevno. Jer bez obzira kojem učenju pripadate ili što sljedite, sve dok niste u kontaktu sa svojom Istinskom Prirodom, vi prosto ne možete da imate odnos sa nekim i da se on bazira na Vama kao Bićima, već se bazira na vama kao umu, ličnosti i slično.

No, duhovnost i religija našla je uzrok zašto vi ne možete u nekim slučajevima, a pre bih rekao da ne možete NIKAKO, da se držite zakona i pravila koja su pripisana. A taj uzrok je EGO. I tako je taj ego postao kao i sotona u hriščanstvu ili demoni u instočnjačkim učenjima, odgovoran za vašu mizeriju i nemoć da budete to što želite da budete. Osudili ste SAMI SEBE na propast. Ali ni to ne primječujete jer ste to projketovali na ego, na sotonu, na zlo, na demone ili šta već. Kao suprotnost izmislili ste vrline, dobro, boga, anđele i svu tu vojsku koja stoji nasuprot lošeg, zla, ega, sotone, demona..

Ali nikako još niste pogledali u praovm smijeru i rekli: AHA TO SAM JA. Sve to sam ja. Ja sam uzrok i posljedica svega toga.

Naravno, onda dolazi ostalo. Tipa očekivanje da neko drugi ne zadovoljava ovo ili ono, da on mora da pokaže volju da se mjenja, da ste se vi dovoljno promjenili. Ili ste u tim nekim trenutcima rekli, aha ovo je uticaj mog ega i samim tim prebacili odgovornost na jadni mali ego kojeg momentalno zakucate na krst kao jednog i jedinog krivca zašto vi niste duhovni.
Smiješno, zar ne?

Kada ne bi bilo žalosno.

Čovjek ne može da ima odnos ako sam nije otvoren i nije u mogućnosti da sam sebe preispita i uvidi svoje greške, ne greške ega, jer vi ne možete postojati izvan ega u ovoj realnosti. Ego nije krivac, on je samo ogledalo vas samih. Vaše nemoći da budete to Što Jeste. I da bi ste ga prevazišli morate ga prvo prihvatiti, uvidjeti što je to ego, na koji način radi, što ga čini, zašto tako reaguje, kada tako reaguje, u kojim situacijama, kako, s kojim ljudima i zašto baš na njih.. itd.. itd..

Odnos zahtjeva da svoj jadni mali ego držite pod stalnim budnim okom vaše pažnje. A onda možda i shvatite da ego nije ništa drugo do zbir vaših reakcija, nervnih stumulansa na stvarnost u vama i oko vas.

Spiritualni odnosi, ne postoje. Laž su kao i spiritualnost, religija, učenja pomoću kojih čovjek bježi od sebe. Kao što ste u intimnosti vaših veza takvi kakvi ste i možete vidjeti gdje se nalazite na tzv. spiritualnoj ljestvici.

Zašto?
Prosto zato što je vaša spiritualnost i religija koju sljedite propisala zakone i pravila kakvi vi treba da budete u nekom tzv. "odnosu". I vi pokušavate da to odradite, ali to ne ide. Što svaki dan uviđate. Pošto to znaju i oni koji su vam autoriteti na tom polju oni su odmah ponudili riješenje za vaše probleme. U stvari mislim da su riješenje našli u momentu kada su skužili da je nemoguće da budete takvim kakvim bi oni htjeli da vi budete.

Odnos u stvanrosti ne očekuje da budete nešto što niste. Niti od vas traži da budete nešto što niste. Od vas se traži da budete otvoreni i pažljivi. I kroz odnos vi dobijate mogućnost da upoznate sebe U ODNOSU NA nekog ili nešto.

Odnos bi mogao definisati kao ODNOSITI SE SA.. ili ODNOS U.. ili kao ODNOS NA PREMA...

Što to znači?

Prosto je, odgovor se sam nameče.

Odnositi se.. znači da nemate utvrđene stavove, pravila ili koncepte u odnosu na nešto ispred ili unutar vas samih. To znači da ste ušli i odnos sa nečim otvorenog uma, svjesno ili pažljivo puštajući stvarnosti tog odnosa da direktno utiče na vas i da se kroz to vi mjenjate ili spoznajte kao biće koje jeste.

Odnos je jedan viši stadij rada na sebi unutar kojeg vi skidate svoje identifikacije i puštate Sebe da direktno i bez zaštite učestvujete u zajedničkom istraživanju, odnosu, životu koji ima za cilj da dvoje ljudi sve više i više otvara stvarnosti. U jednom momentu rada na odnosu vi uviđate kako ste cijelo vrijeme u stvari vi u odnosu sa samim sobom, figurativno rečeno.

Čovjek koji je imao spoznaju sebe kao ono Što on Jeste, primječuje da ga svaki odnos sa bilo kim ispunjava njim samim, i da kroz te odnose on uči da skida zaštite koje su ostale kao zaostavština uma koji ima. On shvata da on sebe ne gubi i bilo kakvom odnosu već da sebe dobija kroz svaki odnos sa bilo čim.

Pravi odnos je moguć samo između Budnih osoba, ako ću biti precizan. Ali on je već moguć i u odnosu dvoje ljudi koji rade na sebi, jer rad na sebi isključuje već pripremljene stavove, koncepte, mentalno - emotivne konstrukcije ili pravila i zakone.

Zbog toga i još mnogo drugih stvari rad na sebi nije duhovnost niti religija i kao takav je osuđen od duhovnosti i religije. Jer on ne zahtjeva nikakve utvrđene koncepte i zakone s kojima treba da nešto radite ili pomoću kojih treba da nešto budete, ili da postanete.

Nemate što postajati. Već jeste, ali vam smetaju sve vaše vezanosti, veze, stavovi, ubjeđenja... da budete to Što Jeste.

U odnosu ne posjedujete nikoga. Svi su slobodni da budu što žele. A vi ili možete ili ne možete da budete u tom odnosu. Unutar veze vi morate da poštujete pravila i zakone neke veze, običaja, religije, duhovnosti..

Veza je ubijanje vas samih kao ljudskih bića. Ograničavanje i svođenje života na mrtvi objekt, na robotsko ponašanje.

Odnos, iako je u početku bolan, vam nudi mogućnost da se vi kao ljudska bića probudite, budete budni i da se kroz odnos sa ljudima i životom upoznajete i ispoljavate.

Zbog toga, postoje grupe unutar rada na sebi, jer unutar njih smijete da budete to što ste, bez obzira da li će vaš ego da bude aktivan ili pojačan u nekom trenutku ili ne. Sve ste to vi u svom neprobuđenom izdanju.

Ono što je danas ego, ili ono što bi ste danas nazvali ego u jednom momentu postaje samo alatka u ovoj realnosti koju koristite kada treba ili je skidate kada ne treba. Odnos vam omogućuje da se s tim upoznate, da to spoznate takvim kakvo jeste i da se ispoljiti unutar toga ili izvan toga.

Odnos je sam život u formi. Izvan te forme nema odnosa. Ali kroz formu, Život je "izmislio" odnose. I kroz njih se upoznaje, izgrađuje, razvija i ispoljava.

Sada koliko poznajte ljudi koji imaju odnos?

Koliko ste sposobni za odnos?

I zašto još uvijek imate strah od odnosa?