O PRIRODI LEPTIRA - Rudolf Štajner

   

Predavanje                                                                                                  ANTROPOZOFIJA

Rudolf Steiner
Dornach, 8 listopada 1923, GA 351

Prevod: Monte Christo

Pri promatranju prirode — ljudi to u pravilu rade bez da razmišljaju — u trenutku kada počinjemo razmišljati o stvarima prirode, toliko toga ukazuje na prisutnost duhovnog da naša radoznalost ne može ne biti probuđena s obzirom na stvarno djelovanje tog Duha, ne možemo si pomoći postati radoznali o tome. U slučaju dabrove jazbine i dugih takvih stvari stalno sam skretao pažnju na količinu duhovne aktivnosti koja se može naći u prirodi. Sada želim pokazati još nešto dalje.

U određeno doba ljeti kada čovjek hoda na otvorenom i vidi divno prelijevanje u duginim bojama igre leptirovih krila, ne prestaje propitivati porijeklo tog raznolikog višebojnog lepršanja leptira koji se tako slobodno kreću.

Vidite, to je čak i od velikog praktičnog značaja. U stvari, uvjeren sam da kada bi pokušali nove pokuse na polju aeronautike, ovdje u oblasti našeg Goetheanuma, ne bi bili priređeni onako kao kada su temeljeni na materijalističkoj znanosti. Pokusi su stalno rađeni na temelju leta ptica, vilina konjica, i tako dalje, ali pokusi prema linijama leta leptira nikada nisu razmatrani. Avijacija bi, međutim preuzela svoj pravi oblik ako bi u velikom razmjeru temeljila svoje pokuse na letu leptira. Ali ljudi danas na to ne misle, jer ne prepoznaju prave činjenice. Čak i s obzirom na praktičnu stranu života te stvari se shvaćaju ispravno ako se u obzir uzme duhovno.

Danas ću ukazati na nešto što se tiče leptira što stvarno ne pripada aeronautici ali što će baciti svijetlo na temu.

Vidite, leptiri ne započinju život kao takvi, već evoluiraju pomoću vrlo kompliciranog procesa. Početi ćemo od činjenice da kada se približava jesen vrijeme je zrelo za leptire da polože jaje. Dakle početna točka leptira je polaganje jaja. Ono što izlazi iz toga jaja nije leptir. Ono što se pojavljuje iz jaja nije običan leptir — lastin rep, na primjer, koji izgleda ovako (crtanje) — već nešto što se uobičajeno naziva larva; drugim riječima, izlegla se gusjenica. Sada se ta gusjenica izlegla iz jajeta. Ovdje je njena glava, ovdje na drugom kraju je žalac (crtanje), i ona lijeno puže okolo. Izvana se čini da je lijenčina. Iznutra međutim, daleko je od lijenosti, jer iz njenog vlastitog tijela prede niti iz kojih oblikuje tvrdi prekrivač. Postepeno gusjenica potpuno nestaje u ovom prekrivaču, i raspada se; tako isprede sebi čahuru koju zakači na stablo gdje visi. Najprije zakači niti a zatim nestaje u čahuri. Dakle najprije imamo jaje, zatim gusjenicu i sada chrysalis — jer to je njeno ime. Ovaj chrysalis ostaje određeno vrijeme obješen, nakon čega se na nekom dijelu otvara i pojavljuje se leptir.

 

Dakle prije nego što leptir postoji kao takav, potrebne su četiri stvari. Najprije jaje, drugo gusjenica, treće chrysalis, i četvrto stvarni leptir. Na nekom mjestu je položeno jaje. Gusjenica puže okolo, chrysalis ostaje sasvim miran, i leptir veselo leprša zrakom. On opet može položiti jaje i tijekom godine ponavlja se ista priča. To je ono što se događa.

 

Ljudi to vide i učeni ljudi to objašnjavaju pomoću promatranja pod mikroskopom ili drugog takvog sredstva. Stvari, međutim, nisu tako jednostavne. Treba uzeti u obzir gdje i kako jaje može živjeti, kako žive gusjenica i čahura, i konačno kako živi leptir. Ako će jaje dosegnuti stupanj da izleže gusjenicu, iznad svega treba vlagu — često samo kap u kojoj je rastvoreno malo soli. Ni jedno jaje ne može napredovati bez određene količine vlažnosti u kojoj je prisutna sol. Iz tog razloga leptirov instinkt ga mora voditi da položi jaje gdje će naći vlagu koja sadrži nešto soli. Inače se ništa ne događa. Ono što vam govorim s obzirom na leptire vrijedi također i za pčele. Slično je za pčele neophodno da polažu svoja jaja gdje je — makar i vrlo malo — prodrla sol. Dovoljno je da prodre magla, pošto magla uvijek ima određenu količinu slane vlage. Priroda dolazi spasiti. Ovakve stvari ne dođu uvijek do ljudskog razumijevanja. Priroda je zaista daleko pametnija od čovjeka. Jaje, međutim, uvijek treba vlagu koja sadrži određenu količinu soli. To je neophodno i za leptira, također, pošto omogućuje gusjenici da se izleže. Dakle jaje treba samo ovu vlagu koja sadrži sol; nema očiju, dakle ne vidi ništa i živi samo za sebe u svijetu potpune tame. U trenutku kada se gusjenica izlegla susreće svijetlo i ostaje u njemu. Ima neke organe, dosegnula je svijetlo, i sada postaje sasvim druga vrsta stvorenja nego je to bila kao jaje. Jaje je sebe potpuno transformiralo u gusjenicu. U gusjenici je došlo do unutarnje senzacije jer je izložena svijetlu i ima osjetilne organe. Ovakve stvari postaju očite u slučaju nekih fenomena. Bez sumnje ste primijetili zaprepašćujuću činjenicu kada se upali lampa da svakakvi insekti lepršaju okolo u sobi, osjećaju privučeni svijetlu, i čak su i toliko glupi da se bace na plamen i bivaju opečeni. Zašto je to? Naravno da se to ne događa u slučaju gusjenice, ali ona ima isti nagon. Mogu reći da je gusjenica privučena sunčevu svijetlu istim nagonom koji osjećaju insekti koji se sruče u plamen svijeće, samo se gusjenica ne može uzdići do Sunca. Da se može uzdići sa tla i letjeti prema Suncu, vrlo brzo više ne bi imali nijednu gusjenicu. Sve bi letjele gore i daleko prema Suncu. Jer to je njihov nagon, samo ih gravitacija veže za Zemlju. Tako kada vidimo gusjenicu znamo da stvarno ima težnju da slijedi svijetlo. To nije moguće, dakle što ona radi?