U početku bijaše tama...Ona savršena, sveprožimajuća tama, koja je u sebi nosila klicu svjetla, kojeg će iz sebe roditi...i bijahu jedno...Združeni u ljubavi, ljubavi koja nije mogla bez svojih emanacija, bez svojih bezbrojnih zvijezda koje se poslije toga pojaviše, iznjedrene iz maternice Vječne plerome, One koja je Dah Života, Ruah, koji iz tijela njenog titraje pronosi...

I postade svaka žena zvijezda, i svaki čovjek...Sa vlastitim stazama po kojima su se kretali, putanjama i orbitama,u kojima su tražili svoje ponovo sjedinjenje...

Ali...svjetlo se posrami svoje tame, svoga bezdana, koje ga je čuvalo za savršenstvo budućeg postojanja...

Tama postade nahoče, i zanijemi usred silne želje da je se svjetlo zauvijek odrekne..

I počeše se stvarati neka nova djeca, anđeli svjetla, neke čudesne tvorevine bez korijena u sebi, bez onoga malkutha, bez tla, kojem mogu prepustiti svoj rast...Sunce na stazi života rodilo je Sina, kojeg se postavilo kao početak i kraj traženja.. Razapelo ga se, tek da se vjera zaustavi na žrtvi, i rađanju jednoga, a ne svih nas...Ne...Mi se svi trebamo roditi, usudivši se raskomadati tu stvorenu i nametnutu sliku koja nas zaustavlja u potpunoj savršenosti ljubavi...Tiphareth, naš ego,naša svjesnost, mami svojim svjetlom i privlači zlatnim putem koji nam se čini konačnost svega...Ali...

Iza Sunca sakrilo se novo Sunce...Skriveno od onih koji će se zaustaviti pred prijestoljem svoje svjesnosti i koji će ne razmišljajući,biti zasljepljeni sjajem, koje je tek jedan dio istinskoga sjaja..

Re-ligere..znači ujediniti...Svjetlo i tamu...

A što činimo?

Neprestano ih razjedinjujemo...

Spominjemo rađanje novoga vremena, gdje će  sve ponovo biti Jedno, a grakćemo kukavički kad nas napadnu radi crne boje naših krila..

Mi jesmo dio noxa,i to je onaj najljepši dio našeg postojanja...Čemu suze i bol, kada dijete prvi puta iz tople maternice vidi svjetlo?  Poslije toga, vidimo da je svjetlo dobro, ali se tama sustavno gura u najskrivenije odaje odakle joj nema izlaza..

Kako prijeći bezdan ako se ne odreknemo našeg vlastitog straha od dodira noći...

A to je tek početak...

Poslije toga,dolazi do komadanja Ozirisa, ubijanja Kralja koji je svoju sliku nametnuo kao ikonu u hram našeg duha, Odricanja Krista kojeg poznamo i prihvaćanje onakvoga Gospoda, koji nam, skutren, negdje u podrumu našeg bića šapće, kakav On zapravo jest...
A kakav Jest?

Adonai, dijete koje u kristalnoj kolijevci, ljuljuška Vječna Ljubav majke, vječna, sveopraštajuća, sveprožimajuća...

Stvoritelj, koji nas prepušta sebi i dozvoljava da shvatimo, da je jedini zakon koji u svim univerzumima pokreće sve...Ljubav...Ali ljubav, koja tek uz slobodnu volju, koja nam je poklonjena, može voljeti...I spojiti sve razdvojeno....