Mačke se šeću po Mjesecu.. Odvajkada..

Ali one koje odluče tamo otići...

One koje ostanu, čeznutljivo gledaju , kad je Luna u punom sjaju..

I šećući, ne opterećuju se oko gravitacije, atmosfere, kisika, i drugih sporednih stvari..

Stalno nailaze na zaćuđena bića u skafanderima, koja zabezeknuto gledaju u njih, misleći da to što vide, sanjaju.. Da to nije moguće..

Pa i sanjaju..

Mačke ih upućuju na to, bude ih, kažu da mogu disati slobodno, bez odijela, jer..opasnost i neprijatelji, samo su u vlastitim glavama..

Mačke su uvijek pratitelji spavača..

I čekaju da stvarnost postane onaj dio sna, u kojem su svi bez tijela i odijela.. Onog ljudskog..

Tijelo je skafander, kao, čuva dušu..

Mačka elegantno paradira pred začahurenim dušama.. Drugačije bi ona, da duše skinu odijelo sa sebe..

Ovako, mačka se nasmije, grleno, od srca, i otpusti sve miševe, koje je držala, da bi je zabavljali..

Ne da bi je nahranili.

Ova mačka se voli igrati, šaliti..

A astronaut-dušonaut, pobježe i od mačke, jer neće svojima moći objasniti da ona živi na Mjesecu.. Svi će mu se smijati..

Zato, mačka opet uživa u koračanju po Mjesecu,

I svojim tragovima, koje ostavlja u srebrnom pijesku..

Pogleda na zemaljski ekran, i puca, opet od smijeha, kad vidi, kako svijet funkcionira..

Zapravo, te ludosti je i ne žaloste.

Da samo ostane na ludostima.

Ali kad smijeha nestane, i kad svi postanu čahure, mačka će sa čežnjom pogledati Mjesec..

Bar ona, koja je na zemlji ostala, pritisnuta gravitacijom ljudske malodušnosti i silnih mediokriteta kojima je okružena..

Kad krene letjelica na Mjesec, valjda će se moći ukrcati, kao slijepi putnik...