Prvi kršćanski monasi živjeli su u trećemu stoljeću kao pustinjaci u pustinji južno od delte Nila i nazivani su «Pustinjski oci».

 Povremeno bi k njima dolazili mladi ljudi da od njih uče i da postanu njihovi učenici. Ovi mladi ljudi smatrali su monahe svojim ocima i nazivali ih «Abba», jer su bili stari i mudri i kao sveci živjeli u Božjoj blizini.

Jednoga dana dođe jedan mladić k ocu Petru i upita ga: «Što moram činiti da dobro molim?»

Otac mu odgovori: «Imaš Knjigu psalama, zar ne? I poznaješ mnoge psalme. Možda neki od njih posebno voliš? Jedan koji bi rado molio?»

Mladić odgovori: «Da, oče, imam jedan takav psalam.»

Otac Petar nastavi: «A možda se u tome psalmu nalazi jedan poseban redak, jedan, koji ti govori više od svih drugih?»

«Da, oče», bijaše odgovor.

«Dobro, onda ovaj redak učini svojom molitvom.»

Mladić primijeti da je ovaj kratki redak brzo izmolio. «Moli jedan redak čitav jedan sat, a zatim se opet vrati k meni», odgovori mu monah.

Ovo je, razumije se, prilično zbunilo mladića. Ali se tješio mišlju: «Pokušat ću!» I ode moliti svoj redak.

Nakon jednoga sata vrati se natrag ocu Petru i kaže: «Sada sam čitav sat molio ovaj redak. Što sada?»

Otac Petar će na to: «Uzmi i dalje ovaj redak kao svoju molitvu. Moli ga čitav današnji dan i sutra ponovno dođi ovamo.» Mladić osta bez riječi, ali budući da je izabrao oca Petra za svoga duhovnoga vođu, odluči prihvatiti njegov savjet, iako je dvojio o smislu ovoga savjeta.

Sljedećega dana reče otac Petar neka ovaj redak moli čitav tjedan. Mladić se prisiljavao moliti jedan redak čitav tjedan. Zatim se vrati natrag k staromu monahu i upita: «Mogu li ovaj redak zadržati kao svoju molitvu?»

Monah dadne glavom znak odobravajući i reče: «Želiš li dobro moliti, dostatno je da ovaj redak moliš uvijek iznova preostali dio svoga života.»

Ova pripovijest nam otkriva nekoliko istina:

 1. Oblik molitve koji počiva na ponavljanju jedne kratke rečenice ili jedne riječi, dio je prastare molitvene tradicije Crkve. Znamo da su brojni muževi i žene u povijesti Crkve proveli stvarno čitav svoj život moleći molitve od jedne riječi.

2. Ova pripovijest pokazuje također da nam se pomisao na takvo moljenje najprije učini besmislenim, gotovo ludim. Moraš se uvijek, kad si rastresen, prisiliti na to da se vratiš natrag ovoj jednoj misli ili riječi. Uspije li nam to, naučit ćemo cijeniti ovaj način moljenja. Shvatit ćemo da ovaj oblik ima vrlo dubok smisao, koji ne gubi ništa od svoga značenja. Smisao ove molitve će se sve više i više utiskivati u naše srce.

3. Molitva od jedne riječi je molitveni oblik koji nam daje iskusiti nezamislive visine i dubine u našem duhovnom životu. Time što usredotočenost na riječ ili rečenicu može pomalo držati i krotiti naše misli koje uokolo lutaju, ova nam molitva može podariti posebnu vrstu mira u duši. Ovaj osjećaj mira brzo će prožeti i naše druge osjećaje – i postupno će čitavo naše biće naći Njegov mir. Ali ne dajte se zbuniti ako ovaj mir ne osjetite odmah. Cilj ove molitve nije naći mir, nego moliti, a mir je samo jedan od učinaka molitve. Nutarnji mir će se polako, ali sigurno, pojaviti.