Ne mogu reći da mi nije bilo bolje od asana, pranayama i meditacije koje su mi dali. Imao sam koristi, ali vremenom sam primjetio da mir koji sam stekao s tim tehnikama nije stalan. Već da me neke situacije prosto izazovu na reakciju. Ne mogu da održim stanje mira koji sam zadobio.  

Jasno.

A šta misliš zašto je tako?

  

Ne znam. Zato sam i došao.  

Mir nikada nisi ni imao. Sve što si imao bila je iluzija mira. Ne mir.

Mir je stanje dubokog prihvatanja, jedinstva sa svojim Bićem. Mir je prestanak unutrašnjih sukoba koj imaš. Mir je predaja Biću. Mir je razumjevanje što si to ti, što je Univerzum, što je Život, itd.

Nisi nikada ni imao mir. Samo si imao zamjenu za mir koju si proglasio mirom.

I sada je taj "mir" razoren. I nemir ponovo traži mir. Ali ne zbog mira samog po sebi, već zbog strhovite buke samog nemira.

Mir prosto ne može da dođe zato što si zauzet svim onim što je odsustvo mira.

Zauzet si traženjem mira. Zbog toga za tebe je riječ mir nešto nedostižno.

Odustani od traženja. Odustani od nemira. Odustani od tehnika. A pre svega odustani od sebe kakvim se poznaješ.

 

Evo ti primjer:

Imaš sobu koja je pretrpana stvarima i zbog kojih ne možeš da imaš prostora za sebe. Onda odeš kod nekog učitelja i on ti ubaci još neke stvari s obrazloženjem da će one da ti daju malo više prostora. I sve je OK dok si zauzet sa tim stvarima. Ostale ne primječuješ. No, kako se um privikne na te nove stvari i vremenom mu one postanu isto tako interesantne kao i ostale stvari u tvojoj sobi, ponovo se nađeš u pretrpanoj sobi.

Ali zato ne primječuješ da je nedostatak prostora koji osjećaš srazmjeran pretrpanoj sobi. Umjesto da kreneš izbacivati suvišan namještaj ti ideš od učitelja do učitelja, tehnike do tehnike, dok ne poludiš. Nakon toga svi su krivi zato što ti nemaš prostor i mir. Um ne vidi da je on krivac.

Ali nije to najgore.

Um zna što je uzrok manjka prostora u njegovoj sobi. Samo neželi da izbaci to iz nje. Te se zavarava dodavanjem novih stvari koje kao trebaju da mu pomognu da ima osjećaj viška prostora.

Sve tehnike i načini vremenom postaju uzrok još većeg nemira od onog koji je bio prije njih. Odeš malo na reiki, pa nisi zadovoljan. Pa onda inicijacija u TM (transcedentalnu meditaciju) te se um privikne na novi namještaj (mantru) i sve iz početka. Onda odeš malo na tečajeve plesa ili meditacija u pokretu i ponovo ista stvar.

Zanimljivo.

 

Ako imaš otvorene oči, primjetićeš da su sve te stvari odradile svoj posao. Dovele su te dovde da ti je puna glava tehnika mira, al mira ni za ljeka.

Predivno.

Sada imaš priliku da shvatiš što si to radio silne godine. Ubacivao tehnike mira u pretrpanu sobu.

Izabaci sve iz nje. Pa ćeš brzo uvidjeti koliko prostora imaš. I bez želje za mirom, dobićeš mir.

Mir je posljedica. Ne uzrok.

 

Posljedica čega? 

Razumjevanja da već imaš sve preduslove za mir, ali ga ne primjećuješ zbog pretrpanog prostora.

Mir je posljedica razumjevanja sebe. Odbacivanja svega što nisi ti, svega s čim si vezan i opsjednut.

Duhovnost nije misteriozna. Ona je mnogo prostija od najprostijeg.

Ali smo je učinili misterioznom.

 

Šta mi savjetuješ? 

Ako ti već nije puna glava savjeta evo ti jedan.

Prestani da tražiš savjete.

Baš ta potreba za savjetom te je odvela od učitelja do učitelja. I svu su ti savjetovali ovo ili ono. I naravno, hipnotisan onim što oni predstavljaju, prihvatao si savjete i sada došao po novi savjet. Uopšte ne primjećješ da su savjeti koje si primao također uzrok nemira.

Zato, što svaki savjet je dolazio u trenutcima gubitka nade.

Izgubiš nadu, pa odeš do nekog učitelja, onda tražiš savjet sa povratak nade. Nada se povrati i ti neko vrijeme si na miru sa sobom, misleći da si ostvario mir o kojem pričaju mistične tradicije. Al, avaj, nakon nekoliko dana, mjeseci, godina, zavisno od savjetodavca i savjetodavnog, nemir se ponovo pojača, nada se ponovo izgubi i eto te na početku.

Zar ti još nije dosadilo?

 

Želim mir. Nije mi dosadilo tražiti ga.  

Sad sam ti rekao što je mir. Sad sam ti rekao da nema savjeta, da nema tehnike, učitelja ili ko zna čega što te može dovesti u mir.

Al tebi još nije dosadilo tražiti mir.

MIR si TI čovječe.

Sam ti.

Ali i TI si UZROK nemira.

 

Sigurno ti se desila situacija kada tražiš ključeve od auta po kući. Divljaš, skačeš, vrištiš jer si u frci sa vremenom a ključeva nemaš. Napadaš sve oko sebe. Okrivljuješ ih da su ti izgubili ključeve od auta. I onda nekim "čudom" (vjerovatno nekom mantrom), skužiš da su ti ključevi u rukama.

 

(Smijeh). Ne mantrom. Obratim pažnju.  

Aha.

Obratiš pažnju.

Prosto, jel tako?

Obratiš pažnju. Ništa više, niti ništa manje.

Ne sjedaš u položaj za meditaciju, niti mantraš, niti radiš neku pranayamu, ili pola sata hatha yoge, niti se spajaš sa reiki kanalom, niti dozivaš pomoć učitelja, već prosto OBRATIŠ PAŽNJU.

Alat nam je ispred očiju cijelog života. Ali ga zbog njegove jednostavnosti uopšte ne primječujemo.

 

Pažnja. Pažnja. Pažnja.

To je tajna. I cijelo je vrijeme skrivena nam ispred očiju. I baš zato je ne vidimo.