U prošlom tekstu sam se malo dotakao te iluzije i pokušao je pojasniti riječima koje bi svako mogao razumjeti barem u mjeri koliko mu to dopušta njegova svijest.
Kao što reče jedan kvantni fizičar: "Ako imate svijest veličine loptice za golf, onda će vaše razumijevanje biti veličine loptice za golf. Knjigu koju čitate razumićete u srazmjeru veličine golf loptice, imaćete svijesnost veličine golf loptice, ujutro kada ustanete bićete budni u srazmjeru veličine golf loptice... "

Ista stvar je i sa stvarnošću koju percepramo.
Zaboravimo na trenutak kako ona nastaje, već se usmjerimo na to da ona već postoji, mi je vidimo i mi je živimo, to viđenje i njeno življenje jeste projekcija koju imamo u umu i mi je doživljavamo kao nešto opipljivo. No, kao i kod vode ono što vidimo i doživljavamo kao opipljivo nam potvrđuje da su projekcije koje imamo u sebi stvarne.. i ulazimo u vrzino kolo tzv. stvarnosti. Stvaramo "slike u glavi", prijektujemo ih van i na kraju one nam potvrđuju istu tu stvarnost "slike u glavi" i onda je logično da mislimo da je mi vidimo pravu stvarnost i da je živimo.
Ono što nam fali jeste razumijevanje procesa do tančina da bismo mogli da se iz njega isključimo. I zato je rad na sebi jedan dug proces koji moramo proći, iako je sve prosto i užasno jednostavno.

Maya u prevodu znači Ne-to.
Ma - ne, YA - to.
Čovječanstvo je trenutno u stanju avidje ili ti akutnom stanju neznanja. Ali kada pogledamo stvarnost oko sebe mi se ne bi složili sa tim. Jer nam život koji doživljavamo oko sebe ne potvrđuje da smo u neznanju, već da smo ovladali tehnologijom, prirodom i drugim stvarima i to nam stvara iluziju da mi poznajemo kako funkcioniše stvarnost koju percepiramo.
Ono što nas definiše kao neznalice nije informacija ili nije kontrola koju gradimo iz straha ili nije super brzi kompjuteri već nezanje koje projektujemo van iz sebe. Generalno mi ne možemo reći da nismo ovladali nekim stvarima, jesmo, ali onda ako idemo dublje u ispitivanje tih stvari i generalno ispitivanje motiva i ciljeva onda nam se jako brzo pokaže da smo zaglavljeni u akutnom neznanju. Jer ne poznajemo način niti motiv, niti ciljeve zbog kojih ovo što nazivamo stvarnost doživljavamo.

Pošto je svijet koji doživljavamo projekcija naše unutrašnje stvarnosti duhovnost koju radimo je također projekcija unutrašnje stvarnosti. Tako da ni ona nije izuzeta toga, i sto ga bi i tu duhovnost mogli nazvati Avidja duhovnost koja stiji nasuprot Vidja duhovnosti koja se temelji na ispravnoj percepciji, no to je jedna jako duga tema, i ima mnogo zašto i zato, i neću se previše zadržavati na njoj.

Svaka misao koju imamo i koja se udruži sa emocijom stvara stvarnost koju percepiramo. Čitav proces je izuzetno komplikovan za pojasniti jer mi imamo barem stotine misli koje u toku dana pomislimo i koje su udružene sa specifičnim emocijama i da bi svaku od njih pojasnili trebali bi nam tomovi knjiga. No, za početak probajte zamisliti neku sferu (loptu) i unutar te sfere još jednu ali zatno manju. Prva je svijet oko nas a druga smo mi sami. Unutar naše sfere dešavaju se kompleksni procesi misaono - emotivnih koncepata koji djeluju jedan na drugi. Svijest koja je zbir obje sfere jeste platno na kojem se projektuju misli i emocije tj. naši koncepti koje imamo o sebi i svijetu i mi na široj razini ili ti na ovoj većoj sferi doživljavamo ono što u manjoj tj. nama konceptima stvaramo. Svaka misao kada bi je analizirali najčešće se može svesti na tri osnovne koje bi bilo misao o preživljavanju, misao o radosti i zadovoljstvu i misao o sigurnosti i moći. Svaki od ova tri koncepta unutar skupa u kojem djeluje ima masu misli i emocija koje reaguju jedna na drugi te na taj način stvara jedan od ta tri cjelokupna koncepta ili čak ih udružuje što je u većini slučajeva. Svijest koja združuje te sfere zajedno "čita" koncept u nama i preslikava ga na prostor sfere koja predstavlja vanjsku stvarnost. Tada unutrašnja sfera vidi ono što nesvjesno ili rijeđe svijesno projektuje van i ima doživljaj ili percepciju da je to što vidi stvarnost koja je nezavisna od nje. Mi u stvari živimo u polju matrice koja tačno do veličine atoma projektuje stvarnost koncepata koje živimo, a ako ću biti malo oštriji mogao bih reći da je smo mi sami projekcija koncepata koji vibriraju oko nas.
Zato se kaže da nema živih ljudi, ili da su ljudi mehanički roboti, ili leševi koji misle, jedu, razmnožavaju se, hodaju.. itd.. itd..
I za to bi se generalno moglo reći da je MAYA.

U dubljem odnosu kada se krećemo ka dubinama sebe ili proučavanju sfere unutar sfere stvarnosti mi bi taj proces mogli da razložimo na masu sitnijih dijelova koji bi nam kao hologram pokazali tačnu sliku nas samih i doveli nas do spoznaja ko mi jesmo i što se u stvari ovdje zbiva. Jer svaki koncept unutar sebe sadrži sve ostale koncepte ali motiv koji ga usmjerava mjenja njegovu strukturu i mi razlažući te koncepte mislimo da su različiti.

Ono što spoznajom dobijamo jeste shvatanje da smo mi obje sfere ali i mnogo šire, tada shvatamo da su koncepti koje smo zbog misli i emocija i osjećaja koji nam oni daju ubacili u manju sferu, činili da imamo "znanje" o sebi kao jedinci ili ograničenom organizmu. I da smo drugi dio svoje svijesti proširili na širu sferu i doživljavali to ograničeno sopstvo u odnosima koje te dvije sfere čine jedna sa drugom. Tom spoznajom shvatamo da je ono što smo mislili i osjećali kao mala sfera i doživljavali ili percepriali u široj sferi, samo iluzija koju smo PRIHVATILI i usmjerenjem naše svijesti činili "stvarnim".
Ono što smo cijelo vrijeme radili je stvaranje, pomoću odnosa, stvarnost za koju smo mislili da je stvarna i da je odraz nas samih.
U široj perspektivi mi smo imali ODNOS sa samim sobom. (Mala sfera i velika sfera). Kroz koji smo sami sebe definisali. I sama ta igra definisanja jeste MAYA. Mi smo kao svijest STVORILI DUALNOST kako bi sami sebe definisali. Ta igra dualnosti koju smo stvorili je MAYA. Ne naša stvarnost.
Spoznaja dualnosti ukida moć Maye.
Maya kao iluzija ima korjene u vizivanju i to je njena osnovna vezivna tvar.
A o tome ćemo sutra ili neki drugi dan.
Za večeras je dovoljno, zar ne?