Sve je natopljeno mogućim scenarijem apokalipse, a datum 21,12,2012, već i ptice n a granama pjevaju..

One koje nisu otišle na jug..

Tko je toliko uzburkao površinu, da ispod nje ne možemo vidjeti kristalno čisto dno spoznaje?

Treba prvo prihvatiti da niti jedno oblikovano i materijalizirano zlo, ne postoji ovdje bez svrhe.

Jedan vanzemaljski entitet, iz nama još nedostupne 8.dimenzije, reče da duše, koje su duboko u zagrljaju Kreatora, svjesno (ali vrlo teško) odabiru baš svoju negativnu misiju na Zemlji, da bi stvorili polaritet. Ne da bi ljudi uvidjeli što jesu, nego ono što NISU, Svaka duša je za sebe čisto dobro. I svaka će jednom dobiti priliku, da kao Kreator za sebe, stvara novi planet, na njemu novu prirodu, i nove duše, koje će uživati u ljepotama novostvorenog života..

Prelaskom iz ove, treće, fizičke dimenzije, ulazimo u četvrtu, gdje polariteta više nema, gdje postoji samo jedna dimenzija osobnosti, koja se zove ljubav..

Duše koje svjesno odabiru negativan polaritet, čine to iz ljubavi, iako nam se sve to čini možda apsurdno. I moraju sa nama ostati vezani u ovoj dimenziji, dok se ne dogodi prelazak u drugu..

Pojam Lucifera kao najljepšeg anđela, koji je pao na zemlju, potpuno je iskrivljen, i pretvoren u nešto sasvim drugo nego što jest..

Mnogi od nas odabiru svjetlo, i kao takvi, opredjeljeni su za pozitivan dio polariteta. Možda je to lakši način, ali svakako, to je naš izbor i naša volja.

Na nama je samo da shvatimo da u biti zlo kao odvojen dio postojanja ne postoji sa namjerom da nas uništi, nego NAUČI.. Kakvi nismo, a ne kakvi jesmo..

Sve će jednom postati JEDNO,  a tko to sada već vidi, tome ne treba mogući scenarij apokalipse, da napravi čistku i odvoji žito od kukolja.

Nema bježanja.. Ima samo zaustavljanja, i vraćanja k sebi, vraćanja korijenima svoje duše..

Toliko toga još imamo za naučiti, tolikim stvarima oplemeniti sebe, a sanjamo o nekom drugom svijetu..

Taj drugi svijet ćemo moći stvoriti, tek kada do kraja ispunimo svrhu svoje ljubavi ovdje, gdje tek jasnim pogledom na drugu stranu dobra, gdje zlo čuči i šuti,možemo vidjeti sve..

Uostalom, pitam vas opet, kome treba apokalipsa, kad ovdje postoji još toliko vrata, koja trebamo otvoriti:

Neka su prekrivena snijegom tuge, jer im nitko nije prilazio, iz straha da se i sam ne zamrzne..

 

Neka vrata pokazuju srce, ali ključ je malo teže pronaći...

 

 

Na nekima je označena nada, ali iza njih je stanar odavno otišao, otplovio na pučinu, ne ostavivši čak ni poruku da ga nema kod kuće...

 

 

Kome treba apokalipsa, kad još toliko ima nijansi ljubavi, koje trebamo otkriti, i zagrljaja koje trebamo pokloniti?

 

 

 

 

 

 

Kome treba apokalipsa, kad još trebamo toliko nježnosti pružiti, tolikoj jednostavnosti života se naučiti?

 

 

 

 

 

 

 

Kako poželjeti apokalipsu, kad je naša Zemlja predivan album, koji za nas čuva svoje najljepše slike/razglednice, koje ćemo nositi sa sobom, kada nam jednom bude dopušteno da stvorimo svoju planetu, i kreiramo na njoj ljepote kojima nas je naša Majka zemlja opremila i obogatila?

Svako dijete jednom mora odrasti i odvojiti se od majke, stvoriti svoju obitelj i svoj dom..Tako ćemo mi jednom, u jednom kutu svemira, stvarati svoj dom, ali uvijek zahvalni Majci što nas je postavila na noge..

Ljepote naše Majke, ni u jednom dijelu univerzuma nema,, jedinstvena i neponovljiva... Kako uopće i pomisliti da bi to moglo nestati?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U svakom slučaju, ponovo pitam: kome treba apokalipsa?

Ja se prepuštam radostima trenutaka, od kojih svaki, dobar ili loš, smatram blagoslovom..

Na greškama se učim.ljubavlju se igrađujem..