Baš sam odmarao dušu, promatrajući život kako žuri i prolazi kraj mene, u sjeni dobrog  Onurovog kebab restorana..

Ono..kao Buddha.. Svi kažu da mudraci i isposnici moraju biti kost i koža, da se vidi koliko su duhovni, jer, punački ljudi/mačke, nekako odražavaju hedonizam, žoa d vivr, kako otmjeni francuzi vele..

Budhha je moj uzor..

Leži u hladovini, ispod svetog drveta, i ljude tišinom poziva da ne gledaju nikakve izme: hedonizme,banalizme, vampirizme... On ljude jednostavno poziva da pogledaju samo jednim djelićem opušteno-kao on, u unutrašnjost duše, obavijene tijelom..

I kad se postigne bar dio tog veličanstvenog uvida, uzima se predivo u ruke, i štrika: klot-frket, klot- frket..

Međutim, dođe mi prijatelj i sjedne pored mene, sav očajan:

"Ja pokušao štrikati, kako si mi rekao, al nešto mi ne ide.. Dosadilo mi paranje.."

Naime, moj dobar prijatelj pas je samo čuo djelić istine o pletenju, i otrčao, ne dočekavši da mu kažem sve..

Pa onda sam počeo plesti, onako hrabro, pa dok ide, ide..