Svatko od nas ima svoj način dolaženja do sebe, nitko ne može ići umjesto nekoga njegovim putem.

Može ga samo pratiti. poduprijeti.. Tu i tamo prozboriti mu koju toplu riječ, ali nikad ugušiti ga  riječima ili spoznatom mudrošću...

Zapravo, mudrost, kao mudrost, samo je nečiji naučen put, koji je opet, samo njegov..

Naš život je borba protiv pasivnosti, jer, koliko god mislili da je pasivnost ljekovita u nekim situacijama, ona nas odvlači u živo blato, odakle se teško izvlačimo.

Mi smo zaista ratnici. ali ne ratnici protiv nekih drugih, nego ratnici, koji se bore baš protiv te pasivnosti u nama...

Od početka našeg stvaranja, borimo se, da spoznamo našu svjesnost, iznad ove, u kojoj jesmo..

Ovo ovdje je samo ogromna poljana, na kojoj  se suočavamo sa našim neprijateljima, koje smo sami stvorili, da bi pobijedili sebe..

Najveći i najlukaviji neprijatelj- je naš lažni ja, koji stalno smišlja nove strategije, samo da nas odvuče od cilja..

Ego? Više ga ne zovem jednim imenom..

Prepoznajem ga u mnogim oblicima, i bezbroj imena ima...

Kad se rodimo, odmalena nas uče da budemo poslušni, pasivni, da radimo kako se očekuje, da mislimo kako drugi razmišljaju, da bi na kraju postali  bića, čije su duše priključene na aparate, bića, koja više ne mogu funkcionirati onom slobodnom, božanskom, čak ne zovem to svojom voljom..

Ugađamo drugima, ugađamo sebi.. Postajemo opčinjeni time, da u nama drugi vide samo dobro, da budemo najbolji, najljepši, najhumaniji, najpravedniji, uzrečica NAJ.. postaje naš moto za život..Što zapravo i nije borba, nego čista letargija..

Pa uživamo u spoznaji, koliko nas drugi vole, radi naše savršenosti, ljepote, mudrosti, i počinjemo dobivati kisik, kroz hvale i priznavanje drugih, ne sanjajući, da smo prikopčani na cijevi, bez mogućnosti da se pomaknemo..

Veličamo svoju pamet, uživamo u svom savršenom izgledu, održavamo ga, makar na silu, jer, starost je sinonim za rušenje te ljepote..

Koža koja je baršun, postat će jednom mlohava, lice koje je koliko toliko jedro, dobit će svoje bore, tijelo koje koristimo za uzimanje i davanje ljubavi, jednom će netko sa strane pogledati, pa se okrenuti..

I što ćemo onda?

Gdje ćemo pronaći zamjenu za ono uz što smo se tako vezali?

I svi oni napori, da nas ljudi konstantno vole i obožavaju, i trud, da im ne pokažemo naše nesavršenosti, jer.. onda gubimo zrak, počinjemo umirati prije vremena, a zapravo, itekako možemo početi živjeti, nadiđemo li sve to..

Narcisi, megalomani, inferiorci i superiorci, svi oni traže svoju hranu, u odobravanju i potvrđivanju..

Pokušajmo preokrenuti sve ono što smo izgradili, naglavačke, i sve ono što nam je bilo najvažnije, staviti na posljednje mjesto..

Zamisliti da nikada nikome nismo naglašavali  našu ljepotu i savršenost, nego nesavršenost i nesklad..

Da li bi i dalje voljeli jednako ljude, koji bi nas drugačije gledali?

Tu je naša najveća borba: pokazati sve naše nesavršenosti, pa tek onda savršenosti, i postići ravnotežu..

Najlakše je ljude zavaravati, privući ih svojom savršenošću, a onda ih pustiti da se sprže na otkrivenoj nesavršenosti, kao leptiri na svijeću..

Ništa nije onako kako vidimo..

Niti konačno.

Ljubav kao servirana mogućnost, bez imalo nesavršenosti, je tek privid one prave, istinske ljubavi..

Pamet, bez mogućnosti uplitanja srca, je tek  napisano slovo na papiru, koje će vrijeme progutati..

Mudrost, koja hrani vlastitu žeđ za potvrđivanjem, tek je odjek one istinske spoznaje, koja ne traži dokazivanje.. ona jednostavno..jest..

Kada se iznad svega toga podignemo, shvaćamo da sve naše borbe nisu uzaludne.

I svi naši propusti, padovi, sve je to konačno otkidanje od cijevi, preko kojih dišemo, i odlazak sa odjela intenzivne njege, na kojem preživljavamo, a mislimo da živimo punim plućima..

Mi jesmo ratnici.

Takvi smo stvoreni od početka..