KAD BI ČOVJEK...

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,

kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,

kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;

kad bi poput zidova što se ruše

da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,

kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,

ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,

istinu samoga sebe,

koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,

nego ljubav ili želja,

ja bih konačno bio onaj, kako sam zamišljao,

onaj, što svojim jezikom, svojim očima, svojim rukama

objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,

istinu, svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode

da budem zarobljen u nekome,

čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,

zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,

za koga sam danju i noću ono što želi,

a moj duh i tijelo plove u njegovom duhu i tijelu,

kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,

slobodno, sa slobodom ljubavi,

jedinom slobodom koja me ushićuje,

jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,

da te ne poznajem ne bih živio,

da umirem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živio.