Zašto ljudi, tj. zašto ja idealizujem odnos Učitelja ili Majstora i Učenika?

Da, zašto?
To je dobro pitanje.
Pro što je to idealizacija, da budemo na čisto.
Idealizovati nešto znači dati tome nečemu karakteristike onog što ono možda i nema, al najčešće je u pitanju neki vrednosti sistem. Naravno pod to ide i dotjerivanje, uljepšavanje, pridavanje veće vrijednosti nego što ono ima.
Zašto to radimo?
Prosto zato što uz pomoć idealizovanog mi sami sebi dižemo vrijednost. Mi zbog našeg nezadovoljstva sobom i nemogućnosti da budemo ono što Jesmo, sebi pridodajemo vrijednosti i karakteristike koje želimo a objektivno one nemaju nikakvu stvarnu osnovu.
Da li razumjeli to oko idealizacije Majstora, moramo prvo razumjeti kako je došlo do toga. Majstor je samo platno na koje projektujemo svoje idealizacije. On sam nema veze sa tim. Iako danas imamo mnostvo takozvanih Učitelja i Majstora koji koriste te ljudske gluposti i idealizacije da podignu svoju vrijednost u očima javnosti i učenika. Ali to ne mogu da urade ako nemaju valjani odgovor od strane učenika. Znači, ja sebe ne mogu proglasiti ko zna čim ako oko mene nema ljudi koji bi to podržali. Nameće se činjenica da je tu u stvari zakon vibracije. Onako kako vibriraš takve ćeš vibracije privući sebi.

Mi smo hipnotisani tzv. autoritetima. Niti jedan autoritet koji je autentičan neće na sebe privlačiti pažnju u vidu idealizacije, jer mu je jasno o čemu se tu radi. Idealizacija prosto nema osnove. No, niko tragaocu ne može zabraniti da idealizuje. Jer to je generalno jedna od bolesti čovječanstva.
Čovjek uči putem informacija koje ima. Kada je riječ o duhovnosti te informacije obiluju čudima, nadnaravnim, metafizičkim, pretjeranim vrednovanjem i slično. Zato što su većinu tih knjiga pisali učenici koji su bili i jesu skloni idealizaciji.
Ljudski ego ima potrebu da sve za što se on interesuje podigne u zvijezde. U duhovnim krugovima ta potreba je poprimila ogromne razmjere.
Počenik na putu je bombardovan informacijama o tzv. Majstorima i Učiteljima, i naravno da se onda te informacije u njemu gomilaju i dobijemo dio ličnosti koji idealizuje sve što ima veze sa riječju duhovnost.
Zbog svoje neznanja i nemoći da provjeri on prihvata pogrešne vrijednosti i ljepi ih za sebe kao da su njegove vlastite. On sam neće primjetiti da je idealizovao, jer je prihvatio taj dio svoje ličnosti i nametnutog od strane društva ili učenika dotičnog učitelja ili majstora. Jer te vrijednosti odgovaraju napuhanom spiritualnom egu, jer mu govore da je to što je on izabrao u vidu Majstora, ispravno i daje mu satisfakciju. Tragaoci kao i svi drugi ljudi voli da pripada nečemu što mu daje osjećaj da je on vrijedan. Tako se dešava da učenici jednog Majstora napadaju učenike drugog Majstora ili neke druge škole te na taj način pokušavaju sebi opravdati svoj izbor. Jer ako postoji nešto bolje od njihovog učenja ili Majstora, onda to za ljudski ego znači da je on na pogrešnom putu. I da ima nešto bolje, veće, vrijednije, jače, brže od onoga što on sam sljedi.
Rušeći vrijednost ostalih učenja on dokazuje vrijednost svog učenja. Nerijetko i sami Majstori prave te greške i prihvataju te gluposti učenika.
Imao sam priliku sam osjetiti to sa svojim bivšim Majstorom i grupom učenika kojoj sam pripadao. Naravno, kao i ostali i ja sam idealizovao. Moj Majstor je bio najveći. I nisam smio dopustiti da ima neko veći od njega. Jer bi to značilo da sam pogrešno odabrao.
Sve dok nisam bio u stanju da provjerim sve te priče koje su dolazile do mene od starijih učenika. Kada sam vidio njihovu pogrešnu osnovu, preispitao te idealizacije, bio sam zamalo obezglavljen.

Čovjek sve sa čim se identifikuje najčešće idealizuje.
Majstorima smo dali nepostojeće vrijednosti. I tako kada slučajno ili igrom sudbine dođemo ispred autentičnog Majstora mi ne možemo vidjeti njegovo znanje i autentičnost baš zbog tih idealizacija koje smo dali imaginarnim Majstorima.
Majstora zamišljamo kao savršeno ljudsko ili božansko biće, koje nema nikakve potrebe, niti je vezan bilo čim. Kada nekim slučajem uvidimo da smo dali pogrešne idealizacije (uzgred, svaka idealizacija je pogrešna), mi to pravdamo na svakojake načine. Od karme preko ko zna čega.
Gledao sam kako tragaoci odbacuju dobre Majstore samo zato što recimo taj Majstor puši. Zanimljivo. Od dima cigarete nisu bili sposobni vidjeti ništa drugo.
A da ne pričam o nekim još bezazlenijim stvarima zbog kojih se dešava odbacivanje Majstora.
Majstor je ljudsko biće, baš kao i vi. I nema nikakve razlike između njega i vas. Jedina razlika jeste u tome što on zna što to on Jeste a vi ne znate. I to je to.
Na koji način on živi zavisi od tradicije kojoj pripada, ili od onoga što je sam izabrao da živi.
No, mi ljudi želimo da ono što bi nas trebalo osloboditi od nas samih, mora biti savršeno. Savršenstvo ne postoji. Ono je idealizacija.
S druge strane Priroda Majstora kao i drugih ljudi, naravno, nema veze sa tijelom i umom. Tijelo i um su alati ispoljavanja. Ništa više.
Svoje nezadovoljstvo nesavršenostima projektujemo na sve oko nas. Tako i na Majstora.
Pošto mi nismo sposobni da budem ono što mentalno zamišljamo da bi trebalo, Majstor MORA BITI.
Smiješno.
On mora biti sposoban odraditi sve, znati sve, biti maltene u oblacima od svoje veličine, i ako kojim slučajem nešto kod njega primjetimo a i sami to imamo, ili to smatramo nižim kvalitetama, mi ga odbacujemo.

Učenik idealizaciju treba shvatiti kao jednog od najjačih mehanizama ličnosti. I odlučno je preispitati. Jer ona sama neće otpasti, niti će sama sebe ikada razumjeti. Egu odgovara idealizacija. Prvo jer kroz nju može da ispuni svoj osjećaj niže vrijednosti. Drugo, jer mu ona daje satisfakciju da vrijedi. Treće, da je na pravom putu i da on zajedno sa prihvaćenom idealizacijom i idealizovanim Majstorom ima ključeve Probuđenja i pravo znanje u svojim rukama. Svi ostali su manje vrijedni te na tome ego opstaje.
Niko nema nikakve ključeve probuđenje, niti ima Znanje bolje od onog drugog, niti je iko manje vrijedan nego ti, niti je iko vrijedniji od tebe. Stoga na vrijeme osvesti što je uzrok idealizacije kod tebe. Da li je to osjećaj manje vrijednosti, osjećaj veće vrijednosti, pridavanje nepostojećeg značaja, nametnuto viđenje ostalih učenika, opravdavanje svoje nemoći, osjećaj usamljenosti pa pridavanje značaja i idealizovanja nekoga ili nečega što bi trebalo da ti da svrhu i ispuni prazninu koju osjećaš u sebi, očekivanje čarobnog štapića koji bi Majstor trebao da ima i izlivanje njegove tzv. milosti na tebe, bježanje od onoga što trenutno jesi i što nikako ne možeš prihvatiti pa projektovanjem na učenje i Majstora pokušavaš to sebi osigurati u budućnosti, itd.. itd.. itd.


Kada smo kod toga, zašto imamo potrebu idealizovati stvari, ljude, pojave, učenja?


Zato što u svemu tome vidimo ono čega nema. Mi smo dali značenja svim stvarima oko i unutar sebe. Prosto je. Sami smo sebe hipnotisali i sada se tražimo. Obilazimo hramove, Učitelje, Majstore, idemo na planine u pećine da nađemo tamo nekog jogija ili ko zna što.
Mi prosto moramo nekom nakačiti značenja i etikete. Na taj način um funkcioniše. Za njega je smrt ako nema za što da se zakači. Zato je jedan od najbržih načina, lomljenje identifikacija, idealizacija, značenja koja smo dali svakoj mrvici oko nas, prolazak kroz etikete.. itd.
Čovjek ne zna sebe. Stoga se traži kroz sve oko sebe. Ali je sljep da gleda u pravom pravcu. Zvjernja na sve strane, ali ne u pravcu gdje se nalazi.
U tom zvjernjanju, podavao je značenja i identifikovao se sa svim i svačim. I sada idealizuje i Majstora i Učitelja, i Učenje, i Boga, i ko zna šta sve ne.
On ne smije da se suoči sa pravim stanjem stvari. Jer bi to suočavanje bila smrt za njega.
No, prvo on ne može da vidi stanje stvari oko sebe. Jer kada bi mogao bio bi Majstor. To ti je kao kada gledaš orah na drvetu. Vidiš zelenu ljusku. Kada sazrije i padne vidiš smeđu ljusku ali tek kada je razbiješ znaš da je unutra orah. Do tada ne znaš.
Tako djeluje i Buđenje i Probuđenje. Tek kada razbiješ svoje ljuske ti "vidiš" ono što Jesi. Tada gdje god da usmjeriš pogled vidiš baš TO ŠTO TI JESI.
I prestaju sve idealizacije, identifikacije, nazivanja, prozivanja, uloge.. itd.. itd..
Ali možeš da ih igraš.
Zato sam rekao da je za Majstora uloga Učenika i Majstora samo igra, u kojoj jedan zna da je to sve igra, a drugi je samo malo ozbljniji jer ne vidi igru.
Bolji naziv za ljudski rod bio bi Skupljači.
Skupljamo sve jer ne znamo sebe. Skupljajuči stvari nam davaju dojam da se poznajemo jer ona nas definišu u povratku. Sve što posjeduješ pokazuje ko ti jesi. Tu prvenstveno mislim direktno na posjedovanje. Ne imanje stvari koje koristiš. Već imanje stvari koje tebe kontrolišu.
Tako je i u duhovnosti.
Što više mantri, tehnika, što više sati provedenih u meditaciji i ostalom daje ti dojam da vrijediš da nešto jesi.
Ne nisi.
Baš zato nisi.
Niti ćeš biti.
Ne možeš, jer je soba u kojoj boraviš pretrpana. Od silnih predmeta ne možeš da se krećeš pa se sudaraš sa svojim vlastitim namještajem.
Zato je jako teško da nakon godina provedenih u nekom učenju sve to odbaciš. Um će naći masu dokaza za to da to nikada ne napraviš.
Tako učenje i duhovnost postaje tvoj zatvor.
Imaš dojam da si se oslobodio, a nisi. U još gorem zatvoru si. Duhovnost i sve što ona nosi može postati i najčešće postaje najbolje čuvan zatvor na planeti.
Pogrešna kristalizacija.
Iz nje je jako teško izaći, kada si već postao okoštao.
Ista ta okoštalost je u životu koji vodiš. I što si više okoštao, to je teže osloboditi se suvišnog namještaja.
Nema gorih sudaca od duhovnih ljudi.
Zašto?
Jer misle, da napokon znaju.


Ja nisam dao značenja stvarima. Ona su tu oduvijek.


Nisi li, ili samo misliš da nisi?
Lako je okriviti druge i reči: "Ja nisam dao značenja, onda su tu oduvijek."
Jeste, s jedne strane, nije s druge.


Ne razumijem!?


Ni ne možeš.
Svaki dio tvog uma, nije tvoj. Ali ti MISLIŠ da jeste tvoj. Ti misliš da si ti vlasnik svog uma. A stvarnost je malo drugačija. Sve dok ne uvidiš da um koji koristiš ili preciznije da um koji te koristi nije tvoje niti je ono što ti Jesi, bićeš pod njegovom kontrolom.
To je bol Buđenja.
A o tome niko ne govori. Skoro niti jedno od duhovnih učenja. To je javna tajna.
Ti si svemu da o značenje. Apsolutno svemu.
Iako ti naizgled izgleda da nisi.
Ali dobro si primjetio, kada da si rođen sa njima. Kao da si.
Naravno, sada možemo optužiti društvo, roditelje, školu, prijatelje ali ne vidjeti opet da MI PRIHVATAMO ta značenja i ona nas ograničavaju.


Ali ja ne mogu da prekinem vezivanja za ta značenja. Cijeli svijet funkcioniše na taj način. Kada te slušam imam dojam da mi ništa ne preostaje, da nema nikakvih mogućnosti da se razbudim.


Samo dojam. Ništa više.
Jer pomoću onog čega se trebaš osloboditi ti razmišljaš o Oslobođenju ili razbuđivanju. On te je porobio. On te ne može osloboditi.
Ono što možeš učiniti jeste da preispitaš sve što si do sada prihvatio bez razmjevanja. Da se suočiš sa svim što su ti rekli da jesi, u što su te ubjedili da je ispravno. Da vidiš što je to i da se napokon odvežeš.
Put kreće na nivou uma, ali se na njemu ne završava.
Umom krećeš da radiš. I to što radiš na umu je um.
Egom radiš na egu.
To je duhovnost koju poznaješ.
A to ti ne pričaju, zar ne?


Pa šta onda da radim? Prilično je beznadežno to što si rekao.

Pažnja, pažnja, pažnja...
Od toga troga se sastoji put.
Beznadežno je jer sa umom ne vidiš izlaz iz uma.