Gruba (fizička materijalna), suptilna i mentalna tijela su ograničena,
imaju oblike, podložna su promjenama i uništenju. Grubi (fizički
materijalni), suptilni i mentalni svjetovi su nestvarni; oni nisu
ništa, oni su uobrazilja i ništavni snovi. Jedina stvarnost je Najviše
Jastvo (Paramatma).

Zato, kada duša sa svojim grubim, suptilnim i mentalnim tijelom
proživljava grube, suptilne i mentalne svjetove, ona tada, zapravo, u
stvarnosti doživljava sjene Najvišeg Jastva uz pomoć svojih osobnih
sjena. Drugim riječima, duša u svojoj ograničenoj i uništivoj formi
proživljava obmanu, ništavnost, uobrazilju i ništavne snove.

Kada duša doživi iskustvo Najvišeg Jastva svojim osobnim Jastvom,
jedino tada stvarno doživljava Realnost. Kada je duša svjesna svog
grubog tijela, tada se ona identificira s grubim tijelom i sebe smatra
grubom/fizičkom. To znači da beskonačna vječna duša koja je bez
oblika, umišlja/opaža da je ograničena, smrtna i sadržana u obliku.
Impresije (sanskare) su uzrok ovog neznanja. U početku, duša koja je
vječno u Najvišem Jastvu, preko impresija prvo stječe neznanje, a ne
Znanje.

Kada, u skladu sa određenim impresijama, duša poprimi određeni oblik
(tijelo = šarira), ona osjeća i doživljava da je ona taj određeni
oblik. Duša u formi kamena doživljava sebe kao kamen. Prema tome, duša
vremenom doživljava i osjeća da je metal, biljka, crv, riba, ptica,
životinja, muškarac ili žena. Bez obzira na tip grubog oblika i bez
obzira na njegovu vanjsku formu, duša se spontano spaja s tim oblikom,
izgledom i vanjskom formom, i doživljava da je taj oblik, ta pojava i
ta vanjska forma.

Kada je duša svjesna suptilnog tijela , ona tada doživljava kao da je
ona to suptilno tijelo. Kada duša postane svjesna mentalnog tijela,
ona tada doživljava da je to mentalno tijelo. Samo zbog impresija
(nuqush-e-amala ili sanskara), duša, koja nema oblik, ta Bezgranična
Duša, doživljava da je stvarno to grubo tijelo (sthula sharira) ili
suptilno tijelo (prana) ili mentalno tijelo (manas ili um).

Dok proživljava grubi svijet preko grubih formi, duša se spaja i
odvaja od bezbroj grubih oblika. To spajanje i odvajanje od grubih
oblika se naziva rođenje, odnosno smrt.

Samo zbog impresija, ta vječna, besmrtna duša, koja postoji u
stvarnosti bez rađanja i bez smrti, mora bezbroj puta proživjeti
rođenje i smrt.

Sve dok je duša prisiljena da zbog impresija prolazi kroz ta bezbrojna
iskustva rađanja i umiranja, ona ne samo da mora doživljavati sam
grubi svijet koji je sjena Najvišeg Jastva i koji je nestvaran, već
mora iskusiti i sreću i bijedu i vrlinu i porok grubog svijeta.

Duša koja je slobodna i koja je izvan sreće i bijede, vrline i poroka,
samo zbog impresija neminovno mora proživjeti iskustva bijede, sreće,
poroka i vrline.

Do sada smo utvrdili da samo grubi oblik duše, dok doživljava grubi
svijet, proživljava iskustva rađanja i smrti, sreće i nesreće, vrline
i poroka; ali, grubi oblik duše je sjena duše, a grubi svijet je sjena
Najvišeg Jastva.

Prema tome, sva iskustva rađanja i smrti, vrline i poroka, sreće i
nesreće koje duša proživljava nisu ništa drugo do iskustva sjenki.
Stoga je sve što je proživljeno na taj način nestvarno.

U Stvarnosti, Atma („individualna duša“) je Paramatma ( Apsolut/Bog).

Da bismo pojasnili ˝atma-Paramatma˝, Paramatmu = Bog, usporedimo s
beskrajnim oceanom, bezgraničnim oceanom, a atmu = individualnu dušu,
s jednom kapi u tom oceanom. Atma nije nikada izvan ovog bezgraničnog
oceana (Paramatme). Atma nikada ne može biti izvan Paramatme, jer je
Paramatma beskonačna i bezgranična. Kako bi se atma mogla naći ili
postojati izvan bezgraničnosti bezgraničnog? Prema tome, atma je u
Paramatmi.

Pošto smo ustanovili najvažniju činjenicu da je atma u Paramatmi,
krenut ćemo korak dalje i reći da atma jest Paramatma. Kako?

Zamislimo, na primjer, beskrajni ocean. Zamislimo također da smo
izdvojili ili izvadili jedan djelić iz tog beskonačnog prostranstva
tog bezgraničnog oceana. Iz toga proizlazi da ta kap oceana, dok se
nalazi u bezgraničnom oceanu, prije nego što se izdvoji iz njega, jest
taj ocean i u tom bezgraničnom oceanu bez obala ne postoji kao djelić
tog oceana, jer svaki djelić oceana, kada nije ograničen granicama
jedne kapi, jest bezgranični ocean.

Tek kada se jedan djelić oceana izdvoji iz bezgraničnog oceana, ili se
iz njega izvadi kao jedna kap, tek tada taj djelić oceana poprima
svoje izdvojeno postojanje kao kap tog oceana bez obala i tek tada na
taj djelić oceana počinjemo gledati kao na jednu kap bezgraničnog
oceana

Drugim riječima, taj beskrajni, beskonačni, bezgranični ocean sada
promatramo kroz jednu kap tog beskrajnog, beskonačnog, bezgraničnog
oceana. U usporedbi s tim beskrajnim, beskonačnim oceanom bez granica,
ovaj djelić oceana, ili ova kap djelića oceana je najograničenija i
najkonačnija, s neograničenim ograničenjima. Drugim riječima, taj
djelić koji je beskonačno slobodan spoznaje da je beskonačno
ograničen.

Slično tome, atma, koju smo usporedili s jednom kapi beskrajnog
oceana, naizgled stječe izdvojeno postojanje, mada u stvarnosti nije
izvan neograničenosti neograničenog, izvan neograničene Paramatme koju
smo usporedili s beskrajnim, beskonačnim, bezgraničnim oceanom.
Međutim, baš kao što djelić oceana zadobija svoja ograničenja time što
se pojavljuje u vidu kapi koja postoji u obliku mjehurića na površini
oceana i kao što taj mjehurić daje tom djeliću oceana prividno
izdvojeno postojanje u odnosu na beskonačni ocean, tako i atma, koja
jest u Paramatmi i jest Paramatma, prividno doživljava da postoji
izdvojeno od beskonačne Paramatme, kroz ograničenja mjehurića
(neznanja) kojim atma sebe obavija. U trenutku kada se mjehurić
neznanja rasprsne, atma ne samo da pronalazi/otkriva sebe u Paramatmi,
već doživljava Sebe kao Paramatmu.

Kroz to ograničenje koje stvara mjehurić neznanja koji je stvorila
sama atma, atma prividno zadobiva izdvojeno postojanje u odnosu na
Paramatmu. Upravo zbog te samostvorene izdvojenosti od beskonačne
Paramatme, atma, koja je beskonačna, neograničena i beskrajna,
prividno doživljava sebe kao najkonačniju, s beskonačnim
ograničenjima.