Pogledaj me,čovječe,ti,koji si Stvoritelja podigao iznad sebe,i svega stvorenog, i zagubio se negdje, u močvarama vlastitog traženja..Pogledaj prvo..zjenicu svoga tako teško i brižno stvorenog svemira,pa ću te tek tada pitati nešto..

Gdje si ti,u svom tom začuđenom titraju,izgubio sebe?Gdje si putem zaboravio svoja malena zrna bisera,

koja si čuvao, za konačni susret Sa Mnom? A Ja..do tebe ne mogu doprijeti...Pogledaj onoga, koji te još gleda zjenama u kojima me možeš pronaći...

Ništa ne dotiče njegovu iskru koja uporno osvjetljava put do mene..On nema ništa..Ni strah,ni želju, ni zlatno ruho....On samo ima Zemlju,koju ljubi,i zemlju, po kojoj hoda..I um prazan od besmisla borbe sa vlastitim egom..On samo sluša..tihi šapat moje ljubavi, koja mu govori kroz sve,iako ništa ne posjeduje..

On stvara sfere od mojih sfera, i spozanje začudnost stvorenog početka od početka...

Njegove stope prolaze kroz moje spirale vječnosti,ali se ne brišu,i ne gube kroz vrijeme, jer on..zapisuje moje dodire,i ostavlja ih drugima,da me mogu pratiti...

Ti ne zapisuješ ništa, nego stvaraš svoju sliku,i drugima je pokazuješ,odvodeći ih daleko od mene,ne shaćajući, da se tako i sam gubiš u živom blatu svoje laži...

Ne...pogledaj jednostavnost onoga,koji me u svemu vidi...I sve obožava, iskrenošću svoje duše-tabula rasa-duše, koja prazna od svega nametnutog želi spoznati..bit bitka...

Dotakni, bez uzdaha,bezvremeni veo moje Istine..A ona nije izvan Tebe...Ona je, skutrena,i zarobljena u tvom vlastitom zlatnom kavezu, iz kojeg je ne želiš pustiti u slobodu..Čega se bojiš? Da tvoja bijela ptica ne susretne crnu pticu grabljivicu? Sve je to predivan susret,koji treba pomiriti tebe sa Mnom...

Svi smo Jedno..Iako toliko ljubomorno izdvajamo, razdvajamo,imenujemo,KAMENUJEMO...

Prestani rasuđivati,prepusti i pusti..

Da se tvoj čarobni svemir oslobodi svega što nisam Ja... i nisi Ti...

Zaljubi se u sveprožimajućeg Mene..koji sam samo,ipak, i uvijek..TI...

LJUBIM TE...