http://www.quantumfuture.net/qfs/qfs_amianop.htm


PD Ouspensky: "Maštarenje je nešto što je potpuno suprotno od ‘korisnih’ mentalnih aktivnosti. Opservacija dejstva zamišljanja i maštarenja čini jedan važan dio samo-proučavanja." [1]


Da li sam ja organski portal? Da li sam ja psihopat? Da li sam ja agent matriksa? A predator? Da li sam ovo, ili sam ono? Šta li drugi misle o meni? Ovo su pitanja koja se mogu nametnuti čovjeku ukoliko on istražuje materijal objavljen na ovom vebsajtu. Mnoge od tema koje su ovdje prezentirane su za nas nove i izazovne, mi za njih nemamo nikakve okvirne reference, nemamo iskustvo s kojim bi ih uporedili i tu se često ne možemo osloniti ni na koga drugog do na sebe same.

Mada, možda nema ništa loše u postavljanju pitanja: "Da li sam ja organski portal?", mi moramo dobro paziti da se tu ne predamo imaginaciji. “Razmišljanje s čekičem” i korištenje svih svojih sposobnosti u nalaženju odgovora na neka pitanja, je jedna stvar, dok puštanje ‘mozga’ da se nekontrolisano bakće takvim mislima je sasvim druga stvar. To podrazumijeva upadanje u jednu još dublju nesvijest za vrijeme ovog našeg ‘budnog sna’.

Cilj ovog kratkog članka je da ilustruje kako su imaginacija i navike mehaničkog ponašanja u stanju da ispune naše umove sa veoma eleboriranim i uvjerljivim scenarijima, odnosno, raznim trivijalnim besmislicama. Sve to služi kao prepreka na putu do objektivne istine, to su distrakcije koje su stvorene da bi nas se držalo pod kontrolom.

Tako znači, vi mislite da su vaše misli stvarno – vaše vlastite?

Samo za momenat sjetite se neke popularne pjesme ili melodije, mislim na onu koja vam se ureže u mozak a onda se tu stalno vrti bez nekog očiglednog razloga. Jeste li uspjeli? Niste? Dobro, onda se pokušajte sjetiti one pjesme Y.M.C.A." koju izvodi grupa the Village People, ili neke melodije iz omiljenog dječijeg TV programa, ili možda melodije iz one dosadne reklame, koju nikako da prestanete pjevušiti ili zviždukati od kako ste je čuli. Zašto to radimo? Zato što taj nesvjesni akt ponavljanja tih stvari, recimo iznenadni nagon za pjevanjem pjesme "Lijepo je biti u Y.M.C.A." samom sebi i bez ikakvog razloga, podrazumijeva jedan primjer pasivne misli, ili dejstvovanje nekontrolisane imaginacije.

Dan vam može početi ovako: Ujutro, kad odete pod tuš, iznenada počinjete pjevati "Maybe Baby", Buddy-a Holly-a i grupe the Crickets. Odakle je ona došla? Do momenta kad ste napravili kafu već ste odzviždukali jednu melodiju iz “Ulice Sezam”. Na putu na posao pjevušite neku pjesmu Bruce Springsteen-a. Zašto? Pa vi njega čak ni malo ne volite! Ima već pola godine kako ga niste slušali, a sada kao nekom magijom u glavi vam se pojavila upravo njegova pjesma! Kao da neko naštimava vaš um na različite radio stanice. "Lijepo je biti u Y.M.C.A." Ma, jeste, kako da nije. OK, razumjeli smo.

Bespotrebno brinjenje, identificiranje s drugima, negativne misli, sve to mogu biti primjeri imaginacije. Tako jedno jutro odete pod tuš i odjednom vam se u glavi pojavi zabrinjavajuće pitanje: "Da li sam ja organski portal?", kad ste počeli praviti kafu, već se pitate "Da li sam ja psihopata?" Na putu na posao, odjednom počinje da vas brine pomisao: "Da li sam ja agent matriksa?, ili, “da li ja ispoljavam karakteristike Predatorovog Uma?". Šta mislite ko bira stanice na tom vašem radiju? Dobro, zašto mi mislimo o tim stvarima? Kakva je njihova svrha? Da li smo to mi svjesno odlučili da se pozabavimo tim temama, da pokušamo da dođemo do nekih objektivnih zaključaka ili se one samo tek tako pojave? Ako je odgovor “one se tek tako pojave,” onda se tu radi o vašem slučaju imaginacije; ona ima svoj vlastiti život. Imaginacija nikada neće da stane i zapita vas - da li imate nešto protiv korištenja vaše energije i vašeg uma na ovakav način, ona samo radi ono što zna najbolje da radi, te tako stalno bira na radiju "S.P.A.V.A.J" samo svoje omiljene emisije.

Kada nam se stalno iste misli vrte u glavi, ili nam se misli samo onako niotkuda pojave u glavi, onda se tu u većini slučajeva radi o imaginaciji, pasivnom razmišljanju, mehaničkom razmišljanju; radi se o mislima koje nismo mi izabrali. Mi mislimo da su one naše, da su one istinite ili da se tu radi o nekim problemima koji nas more, pa tako i zaslužuju našu pažnju. Onda ih mi proširujemo i počinjemo od njih da pletemo mreže koje nas još više zbunjuju. Ili još gore, mi ih smatramo pozitivnima, fantastičnim, kreativnim mislima, uvidima, porukama koje stižu iz dubina kosmosa, pa na njihovim temeljima počinjemo da gradimo i svoje živote. "Lijepo je biti u Y.M.C.A." A nikada da stanemo i zapitamo se - odakle nam te misli dolaze.

Sada, sta mislite zašto smo mi napravljeni takvima? Zašto mi imamo jednu takvu funkciju ugrađenu u nas, za koju se čini da je ne možemo isključiti? Zapamtite, mi smo hrana. Naše nekontrolisane brige i stresovi, sve te misli koje nisu naše vlastite, obezbjeđuju izvor negativne energije za OPS entitete iz 4D. Takva vrsta razmišljanja takođe služi kao prepreka za mogućnost svjesnog razmišljanja, ona zamagljuje um otežavajući mu tako da dođe do one tačke gdje se može stabilno osloniti i odakle može doći do jednog objektivnog viđenja stvari. Sve dok dopuštamo našim umovima da nekontrolisano tumaraju na ovakav način, u stanju maštarenja, nećemo se moći približiti istini, te tako doći i do onih pravih odgovora na naša pitanja.

"Lijepo je biti u Y.M.C.A." Ja mislim da nije..! Valjda ste to do sada shvatili, to može da bude lijepo samo onda kada vi sami odlučite da odete tamo.

P.D. Ouspensky piše: "Druga opasna karakteristika kod čovjeka je imaginacija. Veoma brzo, nakon što počne sa opservacijom samog sebe, on dolazi do zaključka da imaginacija predstavlja glavnu prepreku za opservaciju. On želi da osmotri nešto, ali umjesto toga, u njemu se odmah rađa imaginacija na istu temu, tako da on odmah zaboravi na opservaciju. Ubrzo nakon toga, on shvaća da ljudi pojmu ‘imaginacija’ pridaju jedno prilično vještačko i neispravno značenje u smislu da to ima neke veze sa kreativnošću ili nekim posebnim svojstvom. On spoznaje da je imaginacija jedna destruktivna karakteristika, koju nikako ne može da kontroliše, i da će ga ona uvijek odvlačiti od njegovih svjesno donesenih odluka u pravcu u kome nije namjeravao da ide. Imaginacija je skoro isto toliko loša, kao i laganje; to je, u stvari, laganje samog sabe. Čovjek počne da zamišlja nešto kako bi se zadovoljio, a uskoro nakon toga on počinje da vjeruje u ono što je zamislio, ili bar nekom dijelu toga..."

"Teškoće koje ima u opservaciji ove četiri manifestacije--laganje, imaginacija, izražavanje negativnih emocija, i bespotrebno pričanje—pokazaće čovjeku njegovu najobičniju mehaničnost, i nesposobnost da se bori protiv te mehaničnosti bez pomoći, tj. bez novog znanja i stvarne pomoći. Jer, ukoliko čovjek i dobije određeni materijal, on zaboravi da ga koristi, zaboravi da posmatra samog sebe; drugim riječima, on ponove padne u san..." [2]

U gornjem pasusu Ouspensky takođe pominje izražavanje negativnih emocija. Emocije kojih se automatski ‘sjetimo’ ili ‘refleksne’ emocije, mogu se ponašati isto kako nam i onaj primjer pjevušenja pjesme "Y.M.C.A." pokazuje mehaničke radnje naše imaginacije. One formiraju drugi dio nesvjesnog sistema koji je stvoren u nama, kako bi se osigurao stalni izvor hrane za OPS entitete iz 4D.

Kad reagujemo na jedan pasivan ‘reaktivan’ ili ‘refleksan’ način, na površinu izlaze emocije nad kojima mi nemamo kontrolu, a mi opet mislimo da su one istinske, dok su one često samo jedna automatska radnja, osjećaj povučen iz ‘banke pamćenja’ onih emocija koje po nekoj navici izražavamo.

Odatle, bilo bi bitno ispitati svoje automatske ‘misli’ i ‘emocije’ na skoro isti način kao što bi trebali ispitati naše zviždukanje ili pjevušenje luckastih pjesama bez ikakvog razloga. Radi se o istom mehaničkom procesu, o istoj blokadi objektivnosti, o istom izvoru hrane za matriks. Možete li primjetiti bilo kakvu razliku između misli “Da li sam ja organski portal” i pjevušenja pjesme "Lijepo je biti u Y.M.C.A." dok stojite ispod tuša?

Sljedeći put kad uhvatite same sebe kako automatski razlišljate o raznim glupostima, ili se iznenada počnete da brinete, ili osjetite bujicu negativnih emocija, stanite malo i zapitajte se: "Odakle je ta misao/osjećaj stvarno došla?"

Sada, da se ponovo vratimo na početno pitanje: "Da li sam ja organski portal?" S moje strane, ja mogu da kažem da ne znam da li jesam ili nisam. Ali ono što znam, to je da se mogu potruditi da razmišljam za samog sebe, i možda da pronalazim odgovore, radije nego da živim u mom imaginarnom snu da bih mogao da budem organski portal. Takvo maštarenje će se možda opet javljati, ali ne tako često, i ne s tolikim potencijalom za stvaranje emocionalne hrane za OPS bića iz 4D.

Ukoliko vi ne budete koristili svoj um, on će koristiti vas. Znanje Štiti.