Osho,
da li buntovnik pripada nekoj kategoriji?

Buntovnik, po svojoj pravoj prirodi, ne može pripadati nekoj odredenoj kategoriji. On upravo
predstavlja novu kategoriju, on uvodi novog covjeka u svijet. On je glasnik nove zore, novog pocetka.
Nikakva kategorija iz prošlosti ne može sacinjavati njegovo bice. Sve kategorije koje su do sada postojale
ukazuju na neuspjeh ili nesposobnost da mijenjaju citavo covjecanstvo.
Buntovnik je sjeme transformacije svega.
Bilo je zaista i velikih ljudi u svijetu, ali cak i najveci su mali pri usporedbi sa autenticnim buntovnikom
o kojem ja govorim jer su oni svi, na bilo koji nacin, ipak cinili kompromise sa vladajucim sistemom. To je
mjesto na kojem se buntovnik razlikuje od svih njih.
Oni su bili mudri ljudi, bili su kreativni umjetnici, bili su muzicari, plesaci, raznovrsni ljudi - prošlost je
proizvela zaista izuzetne licnosti - ali im je ipak nešto nedostajalo. Jedna osnovna stvar im je nedostajala, a
to je odvažnost da se odupru kompromiserstvu sa nosiocima uloženih interesa. Nitko od njih nije bio potpuno
u svom buntovništvu. Da, djelomicni buntovnici su postojali, ali djelomicno buntovništvo nije dovoljno. Covjek
treba potpune buntovnike koji mogu da promijene odredište covjecanstva koje je krenulo ka groblju. Oni
trebaju da promijene smjer kretanja u pravcu edenskih vrtova.
Buntovnik ce trebati da stvori vlastitu kategoriju - po svom nacinu života, po vlastitoj odgovornosti,
svojoj kreativnosti, po svojoj ljubavi i svojom nekompromisnom pristupu što ga jedino može odvojiti od
prošlosti. Buntovnik nece imati prošlost, povijest. On ima samo sadašnjost i prostranu buducnost koja mu se
ukazuje. Ta buducnost nece biti uslovljavana mrtvom prošlošcu jer za buntovnika ne postoji prošlost.
Buntovnik je potpuna sloboda, potpuna ljubav, potpuna kreativnost. On je sasvim nova vrsta covjeka,
što je bio san nekolicine velikih ljudi u prošlosti, nekolicine pjesnika, filozofa, nekolicine mistika. No, to je
samo ostalo njihov san; toliko nedokucivo da su ljudi to poceli nazivati utopijom, a te pjesnike i mistike -
utopistima.
Rijec utopija u svom korijenu znaci ;,ono što nikada nece doci”. Ti o tome možeš sanjali, no tvoji snovi
su u suštini bespredmetni, to je utopijsko, to nece doci. To je beznadežna nada. To je opijum koji drži ljude u
snu, halucinaciji, tako da mogu da toleriraju svoju veliku bijedu i patnje koje doživljavaju u sadašnjosti.
Buntovnik nije san. Buntovnik je stvarnost. On nije utopija. On je stvarna realizacija covjekovih
mogucnosti. On je ispunjeno obecanje, ostvareni san. Prirodno, on i ne može pripadati bilo kojoj kategoriji.
On ce trebati stvoriti svoju kategoriju. To ce se obistiniti jednostavnom cinjenicom da mnogo, mnogo
inteligentnih ljudi, mladih, živahnih, spremnih da krenu ka izazovu nepoznate buducnosti...malo po malo
forma te kategorije ce se uobliciti.
Postoje zapreke za buntovnika da dode. Najveca zapreka za njega je ta što je protiv masa kao
odlucujuceg pojma, protiv masa koje imaju svu moc. Buntovnik je osjetljiv i nježan poput ruže. Ti ga možeš
uništiti veoma lako, ti ga možeš žrtvovati bez vecih teškoca. Ali ja sada ipak osjecam veliku garanciju da ce
se buntovnik roditi - možda se vec i rodio. Narodu ce trebati još samo malo vremena da ga prepoznaju. On
je sasvim nov, on ne pripada nikakvoj kategoriji: možda ce ipak ponekad biti potreban mali jaz da bi ga
prepoznao.
Zašto sam ja tako siguran u to? Siguran sam u to stoga što je covjek prispio do krize koju nikada do
sada nije susreo. On je sada na mjestu gdje treba da se odluci: ili novog covjeka ili sveopce samoubistvo, a
ja sam ubijeden da covjecanstvo nece izabrati samoubistvo. To je garancija, to je moja nada da ce se novi
covjek uzdici. Dani starog covjeka su prošli. On je živio previše, cak i posthumno. On je bio mrtav još davno.
No, njegovo vrijeme je ipak skoncano. On je i stvorio takvu situaciju da se pojavi novi covjek, buntovan
covjek koji se buni protiv svih religija, svih vlada, svih vladajucih sistema, uloženih interesa; buneci se protiv
svega onoga što je covjeka držalo slijepim držalo u zatoceništvu, tjeralo ga da živi u mraku, nikada mu ne
dopuštajuci da okusi ljepotu života.
Bivši covjek je stvorio takvu situaciju koja je tek trebalo da se dogodi, to je dolazilo malo pomalo. Svaki
naredni rat je bivao sve opasniji. Albert Ajnštajn je bio upitan: “Možeš li nešto da nam kažeš o trecem
svjetskom ratu?”
On je rekao: .,Žao mi je. Ne mogu vam ništa reci o trecem svjetskom ratu, ali ako nešto želite saznati
o cetvrtom onda vam o tome mogu reci.”
Covjek koji je pitao bio je u cudu kako mu može nešto reci o cetvrtom ratu ako ništa ne zna o trecem.
Ali ga ipak upita u nevjerici: “U redu, što možeš reci o cetvrtom svjetskom ratu?”
Albert Ajnštajn mu tada odgovori: “Cetvrti se nikada nece dogodili - tek toliko se može reci o cetvrtom
ratu. O trecem se ništa nece reci.”
Svi vaši veliki ratnici, osvajaci, sve vaše povijesne licnosti, svi vaši takozvani veliki ljudi su doveli smrt
na zemlju. Doveli su smrt tako blizu nas da sada covjecanstvo mora izabrati pravu alternativu. A druge
alternative ne postoji do Novi covjek. Stari covjek je izagnao sebe iz egzistencije.
Buntovnik ce imati novu moralnost. Ta moralnost nece biti po necijim zapovijestima vec samo po
vlastitoj svijesti. On ce ostvariti novu religioznost, ali nece pripadati nijednoj religiji jer je to glupost.
Religioznost je privatni, osobni pojam. To je nešto nalik ljubavi i zato to ne može biti organizirano. Onda kada
pokušaš da organiziraš istinu ili ljubav ti je tada ubijaš. Organizacija djeluje skoro kao otrov. Novi covjek
nece biti kršcanin, Hindus, muhamedanac ili budist. On ce samo biti religiozan, spiritualan, duhovan.
Religioznost se tada nece uzimati kao vjerovanje vec kao nacin života - milostiv nacin života, divan
život, odgovoran nacin života, put ispunjen sviješcu i ljubavlju, ispunjen prijateljstvom i podjelom svih dobara.
To ce biti nacin koji ce donijeti novi svijet, svijet bez granica. Tada nece biti potrebne vojske, naoružanja,
nece biti potrebne nacije ni religije. A ono što je potrebno je malo meditativnosti, malo tišine, malo ljubavi,
malo više humanosti... samo malo više i egzistencija bi postala miomirisna i ispunjena necim sasvim
jedinstvenim i novim tako da moraš naci neku novu kategoriju za to.
Redovnice u jednom samostanu su bile uznemirene. Viša sestra ih je pozvala i zatražila da joj kažu
što je po srijedi. Nitko nije htio govoriti dok se napokon jedna nova redovnica nije ohrabrila i rekla: “Ono što
ovom mjestu nedostaje je nekoliko zdravih muškaraca.”
Glavna sestra je bila šokirana. “Dobro, ona je u pravu. To je samo ljudska priroda”, rekoše i druge
redovnice ohrabrene.
“Onda, dobro” - rece Viša sestra. “Sve cu vas opskrbiti sa svijecama pa se tako zadovoljite.”
“To nije dovoljno dobro, mi smo to probale” oglasiše se neke.
“To je bilo dobro kada sam ja bila mlada”, rece na to Viša sestra. “U cemu je vaša primjedba?”
“Pa, rece im Glavna sestra, zar vam to nije isto. Postupak je isti: unutra, van, unutra, van,...To ce vas
takoder zamoriti.”
Covjek je umoran od svega staroga - stare politike, starih religija, starih duhovnosti, starih svetaca,
starih vrijednosti. Covjeku je postalo krajnje dosadno.
Ovaj vijek je dao priliku samo jednoj filozofskoj školi, a to je egzistencijalizam. U tom ucenju je dosada
glavna tema; Ne Bog, ne da li egzistencija pociva na materiji ili svijesti, da li smo za pakao ili raj, da li smo za
teoriju reinkarnacije ili preporod. Glavna tema je ipak dosada. I nije bezazlena stvar da su baš današnji
mislioci otkrili da je najveca covjekova potreba kako izaci iz dosade koja postaje sve teža i teža. To je nalik
crnim oblacima koji se nadnose i uništavaju svu radost cineci život bespredmetnim, stvarajuci situaciju u
kojoj izgleda da su rodenje i život samo prokletstvo a ne blaženstvo.
Filozofi su tvrdili da je život prokletstvo, besmislena dosada, neprekidna patnja koja nema smisla. Ti
previše patiš, žrtvuješ se mnogo, a kraj rezultira jednostavno u ništa
Politicari su doveli nacije u stanje stalnog rata ponekad hladnog, ponekad vrelog - ali se rat ipak
nastavlja u cemu im i naucnici pomažu na putu koji može uništiti ovu planetu. Toliko je puno nuklearnog
naoružanja na zemlji da se ona može uništiti cak sedam puta. Ta je statistika stara deset godina.
To je veoma cudna kombinacija. Filozofi nude samoubistvo kao jedini izlaz iz ove zbrke, a politicari
stvaraju komunizam, demokraciju, socijalizam, fašizam i svakojake ideologije - ne za covjeka vec za
žrtvovanje nekim idealima. Potom su i naucnici proizveli pravo oružje za pravo vrijeme tako da se u bilo kom
trenutku može život uništiti na ovoj planeti.
Ja ne vjerujem da ce se to dogoditi iako su sve pripreme za to obavljene - i više nego što je potrebno.
To se ipak nece dogoditi jer život ima izuzetnu težnju za vjecnim trajanjem, za vjecnom ljubavlju - to nije
žudnja za smrcu. Upravo je i novi covjek garancija da ce se uništiti sve ono što covjecanstvo drži blizu smrti.
Prepreke su velike ali i te prepreke imaju svoju pozitivnu stranu. Pošto one donose smrt covjecanstvu,
covjecanstvo se trudi da nade izlaz iz takve situacije, trudi se da opstane - rada se velika buntovnost i
nemirenje sa nacijama, religijama, dosadnim filozofijama nalik egzistencijalizmu; destruktivnim naukama,
tehnologijama; politicarima i religioznim vodama koji su podijelili covjecanstvo i izazvali diskriminacije medu
narodima, a sve to bez razloga.
Novi covjek ima sve šanse da Buddhe izbavitelj. Isus nije uspio da izbavi covjecanstvo, isto tako ni
Gautam Buddha, ni Krišna - ali buntovni mladi svijet svugdje oko nas je na putu da Buddhe spasilac ovog
covjecanstva. Ja vjerujem mladim ljudima, vjerujem u njihovu težnju za ljubavlju, njihovu težnju za životom;
vjerujem u njihov poriv za pjesmom, plesom i sviranjem. Ja ne vidim da su oni spremni da umru. Ako pak
covjek prošlosti želi da umre on može izvršiti samoubistvo, nitko ga u tome nece sprijeciti. Ako su politicari
toliko zainteresirani za smrt oni se mogu baciti u ocean. Ali oni nemaju nikakvog prava uništiti one koji još
nisu ni okusili radost života, koji nisu ni udahnuli miris bitisanja, koji nisu ni vidjeli ljepotu svijeta i zvijezda,
sunca i mjeseca, koji nisu spoznali sebe, koji još nisu bili putnici na vlastitom unutarnjem putovanju, koji su

sasvim neupoznati sa vlastitom subjektivnošcu, sa svojim blagom.
Ne, mladost cvjeta, bilo kojih godina da je... a svako tko voli život je mlad. Cak i na samrtnickoj
postelji. ako voliš život - ti si mlad. I zato su svi oni koji su ljubavnici života na putu da stvore pravu atmosferu
dobrodošlice za buntovni duh covjeka - druge alternative ne postoji.
Moja uvjerenost o buntovniku kao spasiocu covjeka i ove planete je potpuna - kategoricno potpuna.
Buntovnik baš treba da Buddhe bez straha od javnog mišljenja, bez straha od masa, bez straha od maski,
ponašanja.
Jedan svecenik je želio da sakupi novac za svoju crkvu. Receno mu je bilo da se sreca krije u
uzgajanju i uvježbavanju trkacih konja. Zbog toga je odlucio kupiti jednog i oprobati srecu. Pošto je dobar
konj bio skup kupio je jednog magarca. Kratko potom je stupio na trkalište i na njegovo iznenadenje plasirao
se na trece mjesto. Sljedeceg dana na sportskoj stranici lokalnih novina pojavio se napis: “Svecenikovog
magarca šou”.
Svecenik je bio razljucen i nezadovoljan pa je ponovo pristupio sa svojim magarcem na sljedecoj trci.
Ovog puta je pobijedio a novine su na naslovnoj strani donijele napis “Svecenikov magarac ispred svih.”
Biskup je bio nezadovoljan sa takvom vrstom publiciteta te je zatražio od svecenika da više ne
ucestvuje na trkama. Sljedeceg dana su novine napisale: “Biskup zbrisao svecenikovog magarca.” No to je
bilo previše za biskupa pa je naredio da svecenik sjaše s magarca i da ga ustupi jednoj opatici iz obližnjeg
samostana. U novinama se potom pojavio napis: “Svecenica ima najboljeg magarca u gradu.” Od toga je
biskupu bilo zlo.
Kasnije je obavijestio tu svecenicu da mora nekom dati magarca odmah. Tako je ona odmah prodala
magarca jednom farmeru za deset dolara. Novine su tada vjerno prenijele vijest: “Svecenica trguje
magarcima od deset dolara.” Sljedeceg dana su sahranili biskupa.
Nemoj uopce brinuti o lokalnim novinama, javnom mišljenju, što ljudi govore o tebi. To je nacin na koji
mase dominiraju pojedincima vjekovima unazad. Oni koji žele biti svoji ne smiju se osvrtati na to što ljudi
govore o njemu. Dokone mase su uvijek bile protiv bilo kakve revolucionarnosti, buntovništva, promjena -
protiv i najmanjih mijenjanja - i zato su pojedinci kažnjavani.
Kada je prvi vlak krenuo u svakodnevnu upotrebu konzervativno svecenstvo je anatemisalo taj
poduhvat govoreci da bog nije izumio vlak kada je stvarao svijet te stoga vlak može samo biti izum davola.
Potkrepljivali su tu tvrdnju objašnjenjima kako vlak i izgleda nalik davolu jer su prve lokomotive bile celicne i
ružne. Crkva je cak i osudila na svojim misama takva sredstva prijevoza rijecima: “Da nitko ne ude u vlak jer
ce vas on odvesti ravno do davola!”
Tadašnji vlakovi nisu išli daleko, tek nekih dvadesetak kilometara. Za prvo putovanje uprava željeznice
je ponudila besplatno putovanje, dorucak, rucak, kao i povratak na polaznu stanicu. To je bilo uzbudljivo
putovanje od dvadeset kilometara i izuzetna prilika da budete prvi putnik u vlaku na takvom povijesnom
putovanju. Ali, isto tako, narod koji inace nije obicavao da ide u crkvu okupljao se da cuje što ce reci biskupi i
popovi o tome. Sve crkve su bile pune. A ti ljudi su govorili: “Ne budite opcinjeni davolom. Vidite, on vam
nudi i besplatno putovanje i rucak.” I još su govorili: “Što vi znate - taj vlak ce sigurno krenuti, ali hoce li se
zaustaviti? On nece stati i tko zna gdje ce vas odvesti?”
To je govorio patrijarh Engleske. “Ovaj vlak je narucen od davola i kada jednom udete u njega više
necete moci izaci. Što cete onda raditi? Samo jedan dorucak i jedan rucak i vaš život je okoncan.”
Ljudi su bili veoma uplašeni - u jednu ruku izazvani a u drugu uplašeni - no, ipak se našlo nekoliko
protuha i kriminalaca koji su rekli: “U redu, pa ako i ne stane necemo brinuti - no, vidjet cemo!” Kada je
nekoliko njih ušlo i nekoliko drugih je reklo: “Ako oni mogu, zašto da i mi ne rizikujemo?”
Ali vagoni su bili još skoro prazni. Gdje je moglo stati po šezdeset ljudi bilo ih je samo desetak. U
citavom vlaku nije bilo više od sto ljudi koji su se tresli od straha. Jeli su svoj dorucak ali su mislili:” Ovo nam
je posljednji dorucak, još samo rucak i sa nama je gotovo.'' A potom taj vlak...a on je išao veoma brzo za
njihov pojam, nikada takvo nešto nisu vidjeli - i sami davo je tim mogao upravljati - tako je to bilo.
No, svecenstvo i kršcanski lideri su potom izgledali glupo. Vlak se vratio - i stao. Stoga je jasno da je
sve novo, cak i obicni vlak, za mase bilo strašno. Oni su obicno protiv svega novog. Ali mase su u vlasti
religioznih voda, politickih voda, a ti ljudi i ne žele da se bilo kakva promjena dogodi jer svaka promjena
opasnost za status quo, opasnost za vladajuce interese. Svaka promjena ce donijeti i nove promjene i oni se
moraju rukovoditi po tim promjenama. Tko zna da li ce to ici njima na ruku? Možda ce im štetiti? Život je za
te religiozne vode i politicare veoma udoban i uspješan da oni ne žele da se išta mijenja, žele da ostane sve
vjecno isto.
No, sada je situacija sasvim drugacija. Vladajuca klasa je dovela život u takve okolnosti da je
promjena nužna - živjeti ili umrijeti? Izbor je sasvim jasan i ja sam sasvim siguran da nitko nece izabrati smrt.
Ako ljudi izaberu život tada ce izabrati i životne vrijednosti. Tada ce opstanak religije biti iskljucen.
Svecenici ce morati da nadu neke nove dimenzije. Tada ce sveci biti pijanici, slikari, plesaci i pjevaci. Tada
ce meditanti - prosvijetljeni ljudi, viša svijest i svjesni ljudi biti na sceni.
Mi se sve više približavamo velikoj transformaciji i sve više to uocavamo u našim životima. Nešto tako
rijetko i jedinstveno, što se nikada prije nije dogodilo i što se nikada više nece dogoditi ako ga sada ne
prihvatimo, pokušava se izdici.
Ti ceš se osjetiti sretnim i blaženim da možeš vidjeti veliku transformaciju svih starih vrijednosti, starih
ideja i rodenje novih vrijednosti, novih ideala, novih kategorija pocasti i poštovanja.