Kada se nasmiješimo svim našim pokušajima da budemo silom infantilni, i ostajemo za Njega maleno dijete, misleći da će nas tako voljeti više...

Sve je to samo darovana slika, kojom nas se želi na svakoji način držati uz sebe... pa se sve transformira preko ljudi, i njihove ideje, do slike Boga, koji mora biti kao mi..Imati ljudske osobine, ne bi li ga tako prilagodili sebi..

A On je izvan svih tokova i pojavaka, koji se eonima vrte, i voli nas, bez ijedne mrve ljudskog voljenja..

On je takav kakav jest..I voli nas takve kakvi jesmo.. Ne uplićući se u naš osobni rast i sazrijevanje.. On zna da je put Ljubavi od Njega počeo i zna da će taj put kod Njega završiti.. Bez uvlačenja, privlačenja, buke, galame i sile..

Mučno mi je ponekad gledati tu silnu hijerarhiju u zlatu i grimizu, koja tako bešćutno od ljudi sa punom sposobnošću zrelog razmišljanja, čini bića, nesposobna za samostalno vjerovanje i život..

Budite kao mala djeca..ne znači da budemo ovisni cijelo postojanje o Bogu..On od nas očekuje odgovornost, iako zadržimo u sebi dječju dušu..

To je ono..odrastanje do nivoa djeteta..A simbolu djeteta se pridodaje epitet straha..Strah dijete drži pokornim.. Strah drži ljude pred Bogom malenima...

Daleko je to od suštine Pobožanstvenja.. I daleko od istinskog pogleda Božjeg oka..

Ljudi su vjerovali u Njega, mnogo prije nego je nastala i sama riječ VJERA..

I nisu bili ništa manje voljeni nego sada..

Jer su Kreatora života vidjeli u svemu i kroz sve..

Sada je sve to na granici..da se oduzme i uništi..

Da nema onih pagansko-poganskih duša, koje su sačuvale kroz sva iskušenja iskonsku tajnu dječje vjere..

Samo razmišljam...I vraćam se svojim korijenima..Duboko u zemlji, koja je oduvijek nebu okrenuta...