Svijet je poznavao tako divne, luckaste ljude; zapravo, svi najveci ljudi u svijetu su bili
malko luckasti - luckasti u ocima masa. Njihova luckastost je bila ispoljavana jer oni nisu
bili nesretni, nisu bili zabrinuti, nisu se bojali smrti, nisu se plašili trivijalnosti. Oni su živjeli
svaki trenutak potpuno i intenzivno i zbog toga je njihov život bivao divan cvijet - bili su
ispunjeni miomirisom, ljubavlju, životom i smijehom.
No, to je na neki nacin uznemirivalo miliune ljudi oko tebe. Oni nisu mogli prihvatiti
ideju da si ti dospio do necega što su oni izgubili; stoga su oni pokušali da te na bilo koji
nacin ucine nesretnim. Njihovo osudivanje nije ništa do težnja da te ucine nesretnim,
uništiti tvoj ples, da ti oduzmu veselost - tako bi se morao vratiti u njihov obor.
Pojedinac treba da sakupi hrabrost da živi i kada drugi govore da je luckast. Treba im
reci: “Vi ste u pravu. U ovakvom svijetu samo luckaste osobe mogu biti sretne i vesele Ja
sam odabrao tu luckastost sa veseljem, sa blagošcu, sa plesom, a vi ste odabrali
razboritost sa bolom, žudnjom i paklom - naši izbori su razliciti. Ti budi razborit i ostani
nesretan, a mene ostavi sa mojim ludostima. Nemoj se osjecati neugodno, jer ja se uopce
ne osjecam neugodno zbog tebe - toliko mnogo je takozvanih razboritih ljudi u svijetu i ja
se ne osjecam krivim.”
U pitanju je samo kratko vrijeme... Uskoro, kada te drugi budu prihvatili kao takvog,
nece te više muciti. Tada ceš moci stati na svjetlost dana sa svojim pravim bicem - moci
ceš odbaciti sve prijašnje izvještacenosti. Naš ukupni razvoj stvara raskol u našem umu.
Mi treba da pokažemo lice društvu, masi, svijetu, a to ne mora biti tvoje pravo lice;
zapravo, to i ne treba da Buddhe tvoje pravo lice. Ti treba da pokazuješ lice koje drugi
vole, koje narod cijeni, koje biva prihvaceno od njih - njihove ideologije, njihove tradicije - a
da zadržiš svoje pravo lice za sebe.
Ovaj raskol postaje nepremostiv jer ti veci mu vremena provodiš u masi, sreceš se sa
ljudima, razvijaš odnose - veoma rijetko si sam. Prirodno, maska postaje sve više dio tebe
nasuprot onom tvom pravom licu. A društvo stvara strah u svakom pojedincu - strah od
odbacivanja, strah da ce ti se netko smijati, strah da ceš izgubiti poštovanost, strah od
toga što ce drugi reci. Moraš se prilagoditi na razne zaslijepljene i nesvjesne ljude, ne
možeš biti svoj. To je temelj naše tradicije u citavom svijetu, sve do sada, da nikog ne
prihvacaju onakvog kakav je. Onda kada si sa nekim u društvu manje si zainteresiran za
sebe, više ti je stalo što on misli o tebi. No, kada si sam u svom kupatilu, tada se ponašaš
kao dijete - igraš se mijenjanja izraza pred ogledalom. Ali, ako iznenada postaneš svjestan
da te netko gleda kroz kljucanicu, makar to bilo malo dijete, odmah se promijeniš, postaješ
kao uobicajeno onaj stari, ponovo ozbiljan, umjeren, onakav kakvog te drugi zamišljaju. A
iznenadujuca stvar je što se, zapravo, ti plašiš tih ljudi i da se oni plaše tebe, takoder. Svi
se boje jedni od drugih. Nitko ne pokazuje svoja osjecanja, svoju stvarnost, autenticnost - i
svi žele da Buddhe tako jer je gotovo samoubilacki akt predstaviti svoje pravo lice.
Tvoja odgovornost je samo prema vlastitom bicu. Ne idi protiv toga, jer ici protiv toga
znaci pociniti samoubistvo, uništiti sebe. A što je suština? Cak i ako ti ljudi ukažu poštovanje,
i misle da si ti veoma smjeran, vrijedan poštovanja, covjek od vrijednosti, sve to ne
može pothraniti tvoje bice. To ti ne može dati neki sigurni smjer u životu i donijeti vecu
ljepotu.
Ti si usamljen na svijetu: sam si dospio na ovaj svijet, sam živiš na njemu i sam ceš
ga napustiti. Sva njihova mišljenja ce ostati za tobom, samo tvoje pravo osjecanje, tvoje
autenticno iskustvo ce biti s tobom i poslije smrti. Cak ni smrt ne može odagnati tvoj ples,
tvoje suze radosti, tvoju cistocu osamljenosti, tvoju tišinu, mirnocu, tvoju ekstazu. Ono što
smrt ne može otrgnuti od tebe je tvoje pravo blago, a ono što ti može bilo tko oduzeti nije
tvoje dobro - bio si samo zaludivan.
Tvoje jedino zanimanje ce biti: brinuti i štititi te kvalitete koje ceš moci ponijeti sa
sobom kada smrt uništi tvoje tijelo, tvoj um, jer ce ti kvaliteti biti tvoje jedino društvo. To su
jedine prave vrijednosti, i ljudi koji to dokuce mogu reci da žive, drugi se samo pretvaraju
da žive.

Osho