Vidite, ista stvar bi se i danas dogodila kao i u vrijeme drevnih Židova kada bi svatko tko bi rekao Jahve mogao vidjeti cijeli svijet leptira. Ljudi bi rekli: “Naravno da je lud”! To bi štoviše bilo istina ako bi bio previše nezreo da promatra duhovne stvari. Ali ako danas netko izjavi da je “Ja” i svjetlost identično, da svijetlo kada je utamničeno stvara leptire, i da ista stvar u našem posebno prilagođenom mozgu stvara misli, ponovno će ljudi reći: “Čovjek je lud!” Svejedno je točno, i upravo to je razlika između istine i puke ludosti! Dakle kada u zraku vidimo jarkog leptira moramo shvatiti da isti impuls radi i na nama kada s ispravnim unutarnjim osjećajem kažemo “Ja”. Niti leptir niti viša životinja ne može reći “Ja”, jer u njihovom slučaju ego radi izvana. Kada vidite lava, na životinjinoj boji kože njen ego radi izvana. Cijeli svijet prirode je odgovoran za egzistenciju lava. Pošto mi mislimo iznutra prema vani mi ne stječemo našu boju izvana, već iznutra stječemo boju naše kože koju je, u slikarstvu, veoma teško reproducirati. Naše “Ja” uz pomoć krvi je odgovorno za davanje našem tijelu ove predivne ljudske nijanse, u slikarstvu reproduciranu tek kada se uspije miješati i izmiješati sve boje ispravno. Vidite priroda vječno radi na stvorenju, ali radi na duhovna način. Kazao sam vam ovdje da mora biti tranzicija od vlage koja sadrži zrak do svijetla. Sada ovdje chrysalis živi u zraku i svijetlu; kao gusjenica je živjela u vodi i zraku; ovdje kao chrysalis u zraku i svijetlu; zatim se sve više zatvara od svijetla koje je utamničeno, i okreće se astralnom koje sada radi na njemu.

Pogledajte ovo još jednom: gusjenica i chrysalis. Sada promislite na životinju koja ne može presti niti iz vlastitog tijela, Zamislimo posebnu vrstu gusjenice koja, postavši takva, ima težnju dosegnuti svijetlo ali to ne može jer njeno tijelo ne može presti niti. Životinja ne može okrenuti svoje tijelo u ono sposobno da prede niti izvana. Gusjenica stvarno prede sebe do smrti. Ona prestaje biti, jer je njeno cijelo tijelo konzumirano u predenju. Prazan okvir je sve što je ostalo. Ali recimo da ste imali životinju koja nije posjedovala fizičku supstancu s kojom će presti. Što će stvorenje napraviti ako je u takvoj neprilici, ako je izloženo jakom svijetlu? Ne može ispresti za sebe čahuru. Što tada radi? Presti će unutar njenog tijela, a ono što prede biti će krvni sudovi! Krv takve životinje koja živi u zraku je iznutra ispredena, baš kao što leptir, ili radije gusjenica, prede čahuru izvana. Tada bi imali životinju koja bi kako živi u zračno-vodenom elementu imala sustav krvi pogodan za taj element. Ako neko vrijeme živi u svijetlu mijenja formu svojih krvnih sudova; postaju sasvim različiti. Sada ih prede unutar vlastitog tijela jer ih ne može presti vani. Sada načinimo jasnu sliku. Zamislite da postoji životinja koja diše na škrge — kao što u vodi mora — i da se ta životinja kreće u vodi pomoću repa. Tada se njeni krvni sudovi šire u škrge i rep. Dakle životinja pliva u vodi gdje može čak i disati. Riba ima škrge, s kojima je moguće disati u vodi. Ali zamislite da se životinja često diže u zrak, izlazi na obalu, ili samo jezero presuši. Tada je više izložena svijetlu i gubi vodeni element. Pojavila se nova oblast gdje mora imati svijetlo i zrak umjesto vode i zraka. Što životinja tada radi?

Sada gledajte — to ću crtati s točkama. Životinja povlači krvne sudove iz škrga koje sve više nestaju, i prede te krvne sudove ovdje. Životinja prede svoje vlastite krvne sudove i one koji su bili usmjereni na škrge sada su umetnuti ovdje. Krvni sudovi koji su prije pripadali repu su povučeni i tako nastaju stopala. Krvni sudovi koji su prije bili u repu sada idu u noge i omogućavaju im da hodaju, i oni su ispredeni različito od onih u repu. To možete vidjeti u prirodi — ovo je punoglavac a ovo žaba! Žaba počinje život kao punoglavac s repom i škrgama, i može živjeti u vodi. Kada dosegne zrak iznutra izvršava ono što gusjenica radi izvana. Punoglavac koji je žaba, može živjeti u vodi, prede mrežu iz vlastitog sustava krvi. To se širi u tijelu, i ono što je jednom činilo dio krvnih sudova i škrge sada postaje plućno krilo. Gdje su jednom bile škrge, sada imamo pluća, ispredena tamo od životinje. Na mjestu repa imamo nogu i, pošto je kretanje krvi već razvilo srce, te se noge pomiču preko cirkulacije krvi od srca do plućnog krila. Dakle istu stazu od vode i zraka do zraka i svijetla, koju slijedi gusjenica do chrysalisa, također uzima i žaba u svojim elementima zraka i vode. U ovom slučaju, zrak prodire, pošto životinja mora biti izložena i zraku i svijetlu. Svijetlo i zrak stvaraju pluća i noge dok voda i zrak stvaraju repove i škrge. Činjenica je da se aktivnost ne odvija samo unutar životinje već isto tako i cijelo kozmičko okruženje uvijek igra svoju ulogu.

Kakav pristup imaju znanstvenici? Što mi radimo pokušavajući steći našu sliku? Dakle gospodo, ono što smo mi napravili je da smo pogledali u svijet. Pogledali smo svijet kakav jest i promatrali prirodu! Što rade znanstvenik? Općenito govoreći on slabo primjećuje prirodu kada teži otkriti ove stvari. Umjesto toga, on počinje idući kod optičara i naručujući vrlo snažan mikroskop. Neće ga odnijeti vani u svijet prirode gdje bi bio od male koristi, već će biti zatvoren u sobi gdje će biti položena jaja leptira. Znanstvenik ima malo osjećaja za lepršanje leptira u svijetlu. On stavlja jaje na posebno pripremljenu ploču i promatra ga kroz mikroskop (crtanje). Gleda ga i bilježi što se događa jajetu nakon što ga je secirao. Priroda više nije na djelu, ali znanstvenik siječe komadić i ispituje djeliće izravnane na komadiću papira pod mikroskopom. Ispituju se ti mali djelići odrezani skalpelom, i upravo se na tome temelji istraživanje. Tako se danas često rade istraživanja. Promislite na sveučilišno predavanje. Profesor sakupi što više ljudi u svoju radnu sobu i pušta ih da po redu gledaju što je secirao. Naravno, isto tako ih često vodi na izlet, ali ima malo toga za reći o onom što vani postoji jer o tome ne zna mnogo. Njegovo cjelokupno znanje sastoji se od onog što vidi pod mikroskopom nakon što je isjeckao male komadiće i djeliće. Kakvu mudrost stječe na taj način? On otkriva sve već prisutno u jajetu jedino u beskonačno maloj količini. Dakle, gospodo, to je sve što se može naći kada se počinje sjeckanjem skalpelom i ispitivanjem pod mikroskopom! Zaboravlja se sve što je aktivno vani u zraku, svijetlu i vodi. Mi samo imamo mali uzorak spreman i smještamo ga pod mikroskop. To je nemoguće istražiti na taj način. Sve što se može reći je da leptir živi na otvorenom, i ovdje pod mojim mikroskopom već imam cijelog leptira u minijaturi.

Ljudi ovo više danas ne vjeruju, ali nekada bi rekli: Ovdje imamo ženu koja se zove Annie koja ima majku koja se zove Maria. Maria je rodila Annie. Vrlo dobro, ali cijela Annie je već bila prisutna u jajašcu unutar majke Marie. Dakle moramo to zamisliti ovako: ovdje je jajašce od Anne i ovdje je jajašce od Marie u kojem je Anna; ali sama Maria potječe od Gertrude koja je Annina baka. Ako je sada Annino jajašce sadržano u Marijinom, također mora biti i u onom od Gertrude. Annina prabaka je bila Katie; dakle jajašce Annie, Marie i Gertrude moralo je biti već prisutno u onom od Katie, i tako ide sve natrag do prvog jajašca, koje je Evino. Tako su ljudi rekli — to je naravno najlakše rješenje — da je osoba koja je danas živa već bila prisutna u jajnoj ćeliji Eve. To je poznato kao teorija pred-formacije. Teorije koje imamo danas su samo malo nebuloznije. Više ne računaju s povratkom do Eve, ali je ideja identična, i nisu stvarno napredovali ako kažu: Cijeli leptir je već prisutan! — i svjetlo, zrak i voda koji napokon igraju svoju ulogu više se ne razmatraju.

Vidite, kada razmatramo znanstveni metod kojeg koristi profesor koji prima ljude u svoju radnu sobu da bi im pokazao veoma učene stvari — koje su u odnosu na aktivnosti prirode samo glupost — konačno shvatimo da svijetlo, zrak i sve ostalo treba uzeti u obzir! Profesor sve to ignorira i ulazi u svoju tamnu sobu gdje je uvedeno umjetno svijetlo, ako je moguće, tako da dnevno svijetlo ne ometa mikroskop. I dolazi nam misao: Blagi Bože! On još vjeruje da je jajetu sadržano sve; i sadašnja znanost sve ostalo samo odbacuje. Sve je to stavljeno na policu i nema se više što raditi. Suvremena znanost nema više nikakva znanja o tome što radi u zraku, svijetlu i vodi; o tome ništa ne zna. Vidite, to je nešto što već krajnje zagriza u naš socijalni život — ta činjenica da na jednoj strani imamo znanost koja stvarno zanemaruje cijeli Kozmos i samo gleda samo ono što se može vidjeti pod mikroskopom i, s druge strane, državu koju više ne zanimaju umirovljenici niti ih koriste za bilo što osim što im plaćaju mirovinu. Ista stvar vrijedi i u slučaju znanosti koja izvlači načine prehrane od prirode, ali više ne razumije njeno djelovanje i samo se bavi mikroskopom, drugim riječima samo s dijelovima. Znanost danas zaista gleda na cijeli Kozmos kao besposlen i kao da je umirovljen. To je užasno stanje stvari, jer narodne mase ne vide nikakav napredak. Javno mnijenje kaže: to su ljudi koji bi trebali razumjeti te stvari. Već se misli o usmjeravanju male djece u učenjake, i šalje ih se u škole da ih uče. Od tada rade velike napore da bi učili. Sve do dobi od dvadeset sedam ili dvadeset osam oni studiraju; ono što steknu sigurno mora biti istinito! Naravno, javno mnijenje ne može izgraditi mišljenje i dopušta da ga u ovim stvarima vode “učeni”, i nema pojma da ono što se uči nema više nikakve veze s prirodom. Prema prirodi se sada odnosi kao prema nečemu "na polici”. Tako je cijeli naš duhovni život potopljen, i sada je došlo vrijeme kada se moramo pojaviti. Mi ne napredujemo iz jednostavnog razloga jer je javnom mnijenju lakše prihvatiti ono što čuje. Istina se danas govori jedino od antropozofije! Nigdje drugdje nećete ćuti ono što sam vam upravo rekao. Nitko ne govori ovakve stvari. Javno mnijenje više na njih jednostavno ne obraća pažnju. Svakog tko ih govori se smatra ludim. A ludo je stvarno da je to tako! Stvarno nije lud onaj tko tako razmatra, ali svatko tko govori istinu se smatra ludim. Ljudi stvarno to gledaju naopako.

U vezi toga ću vam reći još jednu malu priču. Postojao je jednom medicinski odbor koji je stigao na ulaz azila za lude (psihijatrijska klinika op.pr.) gdje su željeli provesti neko istraživanje. Na vratima su našli čovjeka koji ih je primio na takav način da su mislili da je upravitelj ili dežurni liječnik. Tako su rekli: Hoćete li biti ljubazni i provesti nas po vašim sobama i sve objasniti? Tako ih je čovjek na vratima proveo okolo po sobama objašnjavajući svaki slučaj, govoreći: Ovdje je mentalni slučaj koji ima izvanredne vizije i halucinacije skupa s epileptičkim napadima. U slijedećoj ćeliji je objasnio da taj pacijent pati od nenormalnih impulsa volje. Opisao ih je veoma jasno. Zatim su došli do originalnog luđaka koji je patio od opsesija. Vidite, rekao je, ovdje je slučaj kojeg uvijek progone duhovi, a ovdje drugi kojeg progone ljudska bića, ne duhovi. Sada ću vas odvesti do najgoreg slučaja kojeg imamo. Tako ih je odveo do najvećeg luđaka od svih i rekao: Ovaj čovjek pati od fiks ideje da je Kineski Car. Naravno to znači da su mu ideje očvrsnule u glavi. Umjesto da te ideje budu prisutne samo kao misli, u njegovu slučaju su očvrsnule. To je objasnio s velikom preciznošću i dodao: Ali morate znati, gospodo, da je to besmislica jer ja sam Kineski car!

Vidite, on je objasnio sve. Vodio ih je okolo, ali umjesto da ih vodi znanstveno vodio ih je prema nosu. Jer je on sam bio lud. Rekao im je da je drugi čovjek lud jer vjeruje da je Kineski car, jer je to on sam bio! Odbor je proveo okolo potpuni luđak.

Dakle gdje je uključena znanost nije uvijek moguće razlučiti da li je netko lud ili nije. Bili bi iznenađeni pameću nekih luđaka kada dođete u kontakt s njima. Iz tog je razloga talijanski prirodni znanstvenik Lombroso izjavio da nema čvrste i brze razlike između genijalnosti i ludila. Geniji su uvijek pomalo ludi, a ludio uvijek posjeduje malu količinu genijalnosti. O tome možete čitati u maloj knjizi pod naslovom “Genij i luđak” objavljeno u popularnom izdanju.

Kada je netko razuman naravno da može razlikovati između genija i luđaka. Ali danas smo došli do točke gdje se mogu naći cijele knjige — kao Lombrosova — gdje sama znanost izjavljuje da je nemoguće razlikovati genija i luđaka. Naravno da se takvo stanje stvari ne može nastaviti ili će duhovni život biti potpuno potopljen. S prirodom, sada zanemarenom, mora se opet početi računati. Tada će netko primijetiti razvoj od jaja do gusjenice, i od gusjenice do chrysalisa. Netko će vidjeti kako je tamo utamničeno svijetlo kao što je i u nama utamničeno — veselo obojani leptir izlijeće. To je ono što sam želio povezati s onim što smo već raspravljali, tako da možete vidjeti kako svijetlo sadrži kreativni duh. Jer crv ili gusjenica najprije mora nestati da bi se pojavio leptir. Pojavljuje se iznutra gdje je gusjenica nestala. Duh stvara. U svakom slučaju materija mora najprije biti uništena i nestati, tako omogućavajući duhu da kreira novo biće. Ista stvar vrijedi i za čovječanstvo. Oplodnja znači da je materija najprije bila uništena. Sićušan dio od te uništene materije ostaje, i tu duh i svijetlo stvaraju ego u čovjeku.

Ako o tom malo razmislite doći ćete do onog što sam vam rekao. Umjesto da slijepo nastavite, promatrajte punoglavca i žabu i shvatite zašto ova potonja ima srce, pluća i nogu, i zašto punoglavac može plivati u vodi. Sve te stvari su međusobno povezane. 


IZVOR: Izbor predavanja Rudolfa Štajnera u prevodu Monte Christa