Anđeo zaborava sigurno nas ne želi ohrabriti za to da zaboravimo imena svojih prijatelja ili da zaboravimo obaveze koje smo preuzeli. Anđeo nas želi uputiti na to da zaboravimo nepravdu koju su nam drugi nanijeli. Tko se uvijek iznova vraća na uvrede koje su nam nanijeli drugi, daje drugima mnogo moći. Pušta da i dalje bude određivan uvredama. Uvredljive riječi ranit će i njegovu dušu, usidriti se u njegovoj duši i polako je nagrizati. Tu je potreban anđeo zaborava koji će zaštititi dušu od takvih povreda. Zaboraviti znači napustiti nepravdu koju nam je drugi nanio. Ali napustiti jedino mogu ono što sam prihvatio, ono s čime sam se pomirio. Ne smijem zaboraviti prebrzo. Inače bi uvrede bile potisnute. Moram najprije potisnutu srdžbu. Ali zatim je važno pustiti da prošlo prođe i zakopati ga i zaboraviti. U ovom smislu zaborav je najviši oblik praštanja. Anđeo zaborava osposobljava me za to da pokopam prošlo i ostavim da miruje.
Pravi cilj zaborava sastoji se u tome da zaboravim sama sebe. Velika je milost moći prihvatiti sama sebe. Kada te anđeo naući umjeće zaborava, osjetit ćeš koliko intenzivno opažaš sve oko sebe, kako odjednom postaješ sposoban uživati i kušati trenutak, kušati svoj život, biti sasvim u kušanju i tako naslutiti bogatstvo bića. Anđeo zaborava dovest će tvoju dušu da njezina pravog određenja, da nadiđe samu sebe u Bogu, da zaboravi sebe i uroni u Boga.

Anselm Grüm