LUX

Stajah prav. Vidjeh da sam nepovređen.

Okrenuh se. Digoh pogled gore. Pogledaj!

Brdo! Tjeme kolosalne piramide ovjenčano je likom ozbiljnog, nijemog kipa, isklesanog u jasnoj silueti naspram Prstena Sunčevog.

Povikah glasno: Pozdrav tebi, i Zvijezdo koja jesi sunce, Zvijezdo što se penješ u Visine Nebesa! Međutim, moje se srce odaziva, tajanstveno, i još tako da mi pomaže da ga razumijem:" On ne izlazi nit zalazi! Ide sijajući svojim putem, i pred njim Zemlja se vrti u ritmu svog Bahanalijskog plesa!"

Tad spoznah i ovo:

Svi ovi siroti mrtvi ljudi što leže oko mene, pogubljeni bijahu vlastitim strahom, svojom greškom u vjerovanju, jer smatrahu da Sunce, ili bilo mkoja druga zvijezda-može umrijeti.

I sad ja, koji bijah samo osjećao strah od tog kipa, bivam očaran.

Shvaćam da On- ko god, šta god da je- jeste Onaj kojeg svi dugo čekasmo.

Kako usredotočujem pogled na njega, postajem svjestan, da je njegova tamnost naspram svjetlosti zvijezde samo relativna; i ako stičem pouzdanje u svoj vid, tama nestaje.

Taj kip je prizma od čistog kristala-upravo izibličenje i miješanje sa Svjetlom kojeg odašilje, bijaše učinilo da ti fantomi plešu svoj Vještičji Sabat u kretnjama miazme.

A sad me žustro gore vuče neka nevidljiva sila; usisava ka Brdu neki vrtlog. I sad sam pred Njime, dok On stoji nada mnom.