VIZIJA

 Penumbra.

 Ja sam jedan od mnoštva. Svi, ili gotovo svi, kao da podlegoše nekom osjećanju težine, samo ne uslijed iscrpljenosti od rada, no usred letargije.

Ravnica se prostire dalje no što oči mogu vidjeti, čak i da nije sve zatamnjeno kužnim isparenjima od magle i puno močvarne vlage. Nas nekolicina napola je budna, i nijemo zuri ka Istoku. nema svjetla da odgovori. Jao meni, koji sam preobuzet užasnom i beznadežnom čežnjom za snom, kao netko poludrogiran! Ošamućen, umrtvljen-ne znam tko sam-ne znam odakle potičem-ne znam kuda idem. rastreseno govorim unutar svog otupjelog srca: Ne smijem da spavam jer sam vojnik. Ali kojeg kapetana, u kojem ratu?

Zaista ne znam.Postoji samo jedna nejasna predstava, kao o nekakvoj nesreći davnoj. Maglovito sjećanje na nekog neuspješnog vođu, o nekom planu što mu se kičma slomila-siguran sam u ovo: da je sa svom disciplinom svršeno, da je sva hrabrost ugušena, svaka svrha iščezla.

Iza me- čudno!- ova tmina je manje mutna no na Istoku,za kojim pogledi iznemoglo žude.

osjećam li to instinktom- oblik jednog piramidalnog brda, od crne, crncijate stijene?

Suviše sam iznuren da okrenem glavu i pogledam. Najednom, daleko iza mene,

daleko iza vrha tog, ako to uopće jeste vrh, ori se glas, jasan, čvrst, srčan, smion. to je glas  vojnika, ton naredbe, muževna odvažnost. svatko bi prepoznao- ubjeđen sam- taj zvonki povik. Istina, Pobjeda u svakom oglašenju trube: Čuj!

(Nastavit će se)