Budim se iz užasa. Svaki živac trne, svaki mišić promrznut, svaka kost zasebno boli, krvlju mi struji otrov. Ali klaonica sad ne može jasno da se vidi. Šta? Moguće li je da Glas ipak govoraše Istinu? Je li Zvijezda onda Sunce, čije svjetlo napokon probija kroz gnusne imaglice masakra, uslijed čije vreline zgrušana miazma isparava ka nebu u onim gustim trakama mutnog, sivog oblaka?

Čuj! Da, onih nekolicina što su još živi,vidješe što ih to tjera da dižu svoje sakate ruke, da zure mutnim zakrvavljenim očima, da mumljaju polomljenim vilicama i razderanim jezicima.

"Za ime Krista," urla uškopljena krpa od mesa, ne gledaj u tu prokletu Zvijezdu!"

"Izgubljeni smo,"cvili drugi. "Zver!" dere se treći: manijak.

I ja sam nemalo prestravljen. Jer u kretnjama tih isparenja gmižu monstruozne i strahotne prilike- strašna obličja,odvratne gesture.

Sva izopačena stara vjerovanja: to moj smrtni duh ispunjava deliričnim strahom,

Od tih prizora, ranjenici se grče u nepodnošljivim mukama.

Neki suludo grabe prljavštinu u koju su već upola utonuli, da je bace na avet, čime samo još više kaljaju svoje lice.

Njihova jalova zloba ide toliko preko svojih granica, da me to na trenutak nagoni na smijeh.

Utom, kao na Najmoćnije Slovo kakvog velikog mudraca, začaranost prsnu:

vinuh se u visine prisebnosti.

Zaista treba da budem proste duše!

Kako to da za trenutak ne uspijeh da shvatim da Razlomljen-Priviđenja samo su sjenke koje baca neka Zvijezda, jedno Sunce, na isparenja što se dižu uslijed sunčevog zračenja - da su svi ovi oblici ludila samo iskrivljeni odrazi jednog oblika sa vrha planine, usamljene sjenke - sjenke Čovjekove!