Od te se grčke riječi razvila današnja riječ "elektricitet", što je posljedica otkrića magnetskih svojstava žutog jantara, koju je u 6.st. pr.Kr. otkrio grčki astronom, filozof i matematičar Tales Milećanin. Tales je jantarne perlice i amajlije opisao kao "kondenzatore struje" koji se napajaju apsorbiranjem viška magnetske energije što je proizvodi osoba koja nosi perlice ili u rukama ima krunicu. Zbog svoje sposobnosti da upije "negativne valove" jantar se u prošlosti općenito smatrao kamenom koji štiti i ima blagotvorno djelovanje. Žuti se jantar povezivao i s risom, jer se vjerovalo da smola nastaje od okamenjene mokraće te životinje. Smatralo se i da će onoga tko ga nosi, jantar učiniti vidovitim, budući da ris ima izuzetno oštar vid.

Prema drevnim kineskim legendama, u jantaru je zatočena tigrova duša, dok u grčkoj mitologiji nailazimo na priču o Helijadama, kćerima boga sunca Helija, koje su voljenog brata Faetona, koji je Sunčeva ognjena kola jedan dan tjerao nebom s tako tragičnim posljedicama, oplakivale lijući suze od jantara. Prema jednoj kršćanskoj legendi nadahnutoj grčkim mitom, ptice su na dan Isusova raspeća plakale jantarne suze.

Jantar je povezan i s ambrozijom, hranom bogova koju je nudila Hera, žena-sestra Zeusova, najmoćnija od svih olimpijskih božica. Njoj je pripadao vrt Hesperida ("kćeri večeri"), nimfi koje su čuvale drvo jabuke sa zlatnim plodovima, koje je Gea darovala Heri na dan njezina vjenčanja sa Zeusom.

Po Pliniju Starijem, jantar je liječio groznicu, sljepoću, gluhoću i druge boljke. U 16.st. bilo je uobičajeno koristiti jantar pri liječenju problema sa želucem i grlom, a još su se i početkom 20.st. oko vrata nosile jantarne ogrlice kojima su se liječile upale grla i otečene žlijezde. Ljekovita svojstva jantara potaknula su izrađivače lula da počnu izrađivati jantarne lule, vjerujući da one sprječavaju upalu usne šupljine.

Jantar je u horoskopu povezan sa znakom Jarca, a s obzirom na to da simbolizira dugovječnost, magnetizam i svjetlo, vrlo je blagotvoran.

(D. Colin)