Tara pita:
Malo sam zbunjena oko "prirodnog" disanja, naime, nisam sigurna šta bi to trebalo biti. Svaki sistem nudi neku svoju verziju, naravno-sve se razlikuju, a jedino oko čega se slažu jeste da ono kako trenutno dišemo nije prirodno.Termin "prirodno" je vrlo rastegljiv (što se obilato zloupotrebljava), a navika je druga priroda.
Sigurna sam da shvataš šta želim pitati pa te molim da napišeš svoje viđenje. Inače me na to potakao Proces prisutnosti, pošto i Brown (ako sam dobro razumela) tvrdi da nam je patern disanja izmenjen a da je upravo svesno povezano disanje (i mimo dnevnih vežbi) prirodan način disanja.
Najbolji način kako ćeš shvatiti što je to "prirodno" a što "neprirodno" disanje jeste akcija tijela. U svkaom trenutku tijelo ima jedan obrazac disanja koji on PRIRODNO uspostavlja u zavisnosti od situacije, bilo vanjske bilo unutrašnje, u kojoj se nalazi. PRIRODNO disanje je disanje koje je u skladu sa situacijom u kojoj se nalaziš.
To je PRIRODNO disanje.
Recimo da kreneš da trčiš u malo bržem ritmu i da dišeš potpuno joga disanje, ako nastaviš tako da dišeš uprkos tome što tijelo zahtjeva određeni način disanja u skladu sa brzinom gibanja udova, naporom pod kojim se nalazi, i slično ili ćeš jako brzo pasti u nesvjest ili ćeš uskoro morati prekinuti svaki napor.
Ali ako dopustiš tijelu da mudro izabere brzinu, trajanje i snagu udaha i izdaha shodno naporu u kojem se nalaziš velika je vjerovatnoća da ćeš trčati mnogo duže, tj. tačno onoliko za koliko imaš kondicije, zar ne?
Čim se UM uključi u mudrovanja (intelektualiziranja) oko prirodnog ili neprirodnog, ili preporučenog ili nepreporučenog, jogičkog ili tantričkog ili ko zna kojeg još, tijelo gubi svoju prirodnu inteligenciju koja ga održava u životu.
Mi zaboravljamo da tijelo ima svoju inteligenciju, koja uveliko prevazilazi svu našu pamet, ali to naš UM i Ego (slika o sebi) ne može dopustiti, jer tada gubi svu kontrolu koju pokušava da nametne.
Unutar Rada na Sebi PRIRODNO disanje je ono koje se od tvog tijela zahtjeva u skladu sa naporom i situacijom u kojoj se nalazi. I to je jedina ispravna definicija kada je riječ o disanju. Ili bolje reći PRAKTIČNA definicija.
No, ono što se misli u svim tim učenjima koja govore o čovjekovom neprirodnom disanju jeste da je i tijelo na neki način zaboravilo da diše, ali to nije potpuno, jer tijelo ne može zaboraviti disati, tj. ne može zaboraviti pravilno disati.
Kao što sam rekao PRAVILNO disanje je disanje u skladu sa situacijom u kojoj se tijelo nalazi, što znači ako trčiš ne možeš disati kao da meditiraš ili se opustaš. Ako se opuštaš u fotelji ili ležiš u krevetu ne bi bilo dobro da dišeš kao da trčiš.
Pošto većinu vremena na trčimo ili niti smo angažovani teškim fizičkim poslom, znači da bi disanje trebalo biti opušteno i uravnomjereno tj. udisaj i izdisaj bi trebao biti usklađen, jednake dubine i snage.
No, to je također jedna strana medalje.
Druga strana medalje jeste da naša svijest koja se vezuje za tijelo putem disanja i utisaka koje prima, najčešće nije u sadašnjem trenutku već luta po prošlosti i budućnosti, i također ima uticaj na disanje u globalu.
Zato na disanje možemo gledati sa dvije strane i moramo znati kada je mudro prepustiti odluku tijesnoj inteligenciji da upravlja sa disanjem.
Kada je riječ o upravljanju svijesti, tj. UM-a sa dahom tu je već drugačija priča.
Kada je svijest intezivno usmjerena na neku unutrašnju akciju, tipa emocija ili mentalni koncepti, to se automatski primjećuje na ritumu disanja. Dah se prilagođava nastaloj situaciji i mjenja svoj ritam da bi mogao da održi dovoljnu količinu kisika u krvi ali i da bi održao brzinu cirkulacije krvi po tijelu kako bi tijelo bilo spremno za moguću akciju ako je ona potrebna. Iz ovoga možemo zaključiti da je disanje most, poveznica između Um-a i tijela. Što govori većina škola, naročito onih koji rade sa disanjem i kontrolom daha.
Ako ovo znamo i imamo svoje iskustvo koje temeljimo na proživljenom, onda možemo preptpostaviti da manipulacijom sa dahom i disanjem možemo uticati na UM ali i na tijelo.
Znači definisati nešto kao prirodno ili neprirodno traži dobro poznavanje onog što želimo da definišemo. Stoga definisati jedno disanje kao neprirodno a drugo kao prirodno više je intelektualna manipulacija nego istina.
Kao i u svemu tako i po pitanju daha ne postoji prirodno ili neprirodno u smislu definisanja i stavljanja tačne granice.
Hajmo dalje.
Pošto je ljudsko biće više koncentrisano na UM i njegovu stvarnost, disanje prati taj koncept. U svjetlu ovoga mi možemo reći da je disanje neprirodno, tj. nije usklađeno sa tijelom u većini slučajeva sem kada tijelo preuzima akciju tj. preuzima kontrolu nad disanjem radi svog opstanka. Tada, kada se to desi, disanje se vraća pod kontrolu tjelesnih mehanizama i instikata. Ako obratimo pažnju u tim trenutcima primjećujemo da se i kvalitet UM-a mjenja. Tj. naša svijest više nije identifikovana sa umnim procesima već je ona duboko sjedinjena sa tijelom i situacijama u kojima se tijelo nalazi. Inteligencija tijela je mnogo veća do inteligencije UM-a, a samim tim i mnogo jača, kada tijelo preuzme kompletnu akciju, UM je najčešće biva isključen i mi tj. naša svijest ulazi u SADAŠNJOST i PRISUTNOST. Zato imamo ekspanziju adrenalinskih sportova, jer oni zahtjevaju prisutnost.
Pošto mi ne živimo u prirodnom stanju svijesti (izvan identifikacija i života u prošlosti i budućnosti) mnoge škole i mnogi Majstori govore da je naše disanje neprirodno. Pod ovim misle da naše funkcije nisu usklađenje i da je ovisnički UM preuzeo kontrolu nad disanjem.
Kada nam tijelo miruje, naš um intezivno radi, zamišlja, mašta, fantazira, prolazi ko zna kakve identifikacije sa zamišljenom stvarnošću što se odražava na disanje i uopće kvalitetu daha.
Umjesto da nam disanje bude ravnomjerno i duboko, mi dišemo plitko, neravnomjerno, nepovezano i slično.
UM stvara osjećaj da u stvarnosti prolazi kroz te aktivnosti koje zamišlja i o kojima mašta tako da se to momentalno odražava na disanje, a samim tim i na tijelo.
Kada se pojavi emocija ili sjećanje na neko neugodno iskustvo i zaokupira našu svijest mi to doživljavamo kao stvarnost, što se odmah reflektira na dah i dah se shodno jačini emocije ili unutrašnje stvarnosti koju proživljavamo, mjenja. Postaje plići, isprekidan, sa velikim stankama, naglih udisaja ili izdisaja i slično. Tijelo do doživljava kao patnju što također ojačava situaciju koju prolazimo kroz maštanje ili sjećanje na prošlost.
To pokazuje činjenicu da NIŠTA nije odvojeno. Ne moramo to iskustvo da imamo kroz život u smislu viđenja jedinstva sa okolinom, ali ako malo bolje osmotrimo primjetićemo da unutar nas također vlada jedno jedinstvo koje mi uopće ne primjećujemo.
Kada smo ljepo raspoloženi, kada u nama vladaju fine emocije, sjećanja ili projekcije na budućnost to se očituje na disanju koje postaje ravnomjerno, lagano (lepršavo), jednake dužine udisaja i izdisaja, što se odmah očituje na tijelu i ono ulazi u opušteno stanje prolazeći osjećaje radosti, ljubavi i slično.
Kada bi bili Prisutni i živjeli u Ovdje i Sada, tada na nas ne bi uticala mentalno-emotivna stanja, već bi unutar sebe jasno znali što je maštarija, fantazija, sjećanje a što je stvarnost koja je trenutno oko nas.
Ne bi projektovali zamišljenu sliku na svijet niti bi robovali unutrašnjim raspoloženjima, emocijama, mislima, konceptima. Već bi mogli da kontrolišemo te fluktacije uma i ne bi bilo nesvjesno podložni njima.
Na sve ovo se misli kada nam kažu da naše disanje nije prirodno.
Elem, probaj da posmatraš razna raspoloženja kroz koja prolaziš.
Posmatraj kako izgleda disanje kada kroz njih prolaziš, kada ulaziš u san, kada se budiš, kada si zamišljena, opterečena brigama, kada si u nekom opštenom stanju i slično.
Tada ćeš sama za sebe da uvidiš kako je disanje podložno stanjima kroz koja prolaziš.
Ako uzmemo da je PRIRODNO stanje čovjeka raspoistovjećenost od fluktacija UM-a, boravljenje u višoj svijesti, sjedinjenost sa JA, unutrašnji mir, povezanost sa životom oko sebe a također i unutar sebe što je i najbitnije, onda možemo da kažemo da naše disanje nije prirodno. Već je direktno ovisno o stvarnosti koju mi percepiramo kroz ovisnički UM. Tj. kroz svijest koja je duboko poistovjećena sa mentalno-emotivnim procesima kroz koje prolazi.
Kada je riječ o Procesu Prisutnosti i Brownovoj "teoriji" o disanju u kojem nema stanke između udisaja i izdisaja onda on misli na ovo gore što sam objasnio o PRIRODNOM stanju svijesti.
Svjesno povezano disanje i našim oračanjem pažnje da tako dišemo, PRISILNO (na neki način, ali ne u negativnom kontekstu) nas uvlači da budemo PRISUTNI u sadašnjosti, tj. da ne budem ovisni o prošlosti (i iskustvima koja smo priživjeli) i budućnosti (projektnovanju prošlih iskustava) te nas tako uvlači u svjesnost sadašnjeg trenutka. Što dovodi u ravnotežu mentalno-emotivne obrasce. Na taj način mi direktno proživljavamo ono što se BAŠ SADA pojavi kao naše iskustvo.
Ako se pojavi neka neugodna ili negativna emocija, umjesto da se prepustimo njoj i ona nas uvuče u svoju stvarnost, pomoću svjesnog povezanog disanja mi održavamo PRISUTNOST koja nas samim tim drži u Sada i Ovdje, i bez daljnih identifikacija i prebacivanja emocije na mental se suočavamo sa njoj i proživljavamo je. Što više ne dovodi do potiskivanja, izbjegavanja, projektovanja na druge i slično. Već nas usmjerava da DIREKTNO proživimo raspoloženja, emocije, koncepte, unutrašnju stvarnost. Što oslobađa Svijest od Identifikacije.
Naravno, postoji još mnogo toga što se može reči o procesu disanja, manipulacije s njim, načinima izazivanja unutrašnje stvarnosti sa dahom, mjenjanje emocija pomoću daha, uticanja na UM generalno i slično. Mislim da ću ako stignem nešto napisati o tome još.
Mislim da je ovo što si pitala odlično. Jer nekoliko ljudi je ušlo u Rad sa Procesom Prisutnosti i vjerujem da su se i oni zapitali slična pitanja kao ti. A mnogi još uvijek nisu ušli u rad sa emocijama i to ostavljaju za neki drugi put, tako da se i njima pojasnilo zašto se vežemo za disanje, kao jednom od načina rada sa emocijama, i kako nam ono pomaže u Radu na Sebi.
Nadam se da ti je sada jasnije to što si pitala i da možeš iskoristiti ove informacije zarad svog Rada na Emocijama.