Čak i fizičke vježbe (asane) imaju snažne religijske konotacije i predstavljaju svojevrstan vjerski ritual

Rekao bih da je ovo u većini slučajeva ipak netočno iako je za manji broj asana moguća takva interpretacija. Ipak, u široj slici stvari i ona postaje teško održivom.

Najčešće se kao argument za ovo tvrdnju uzimaju asane koje nose nazive sa mogućim religijskim konotacijama unutar Hindu mitologije. Takvih asana zasigurno ima. Međutim ako pogledamo ukupan fond asana dobivamo ipak drugačiju sliku. Na primjer, imamo asanu koja se naziva kobrom. Kako zmija ima mitološku ulogu u Hinduizmu to se smatra argumentom povezanosti fizičkih vježbi i religije. Međutim jednako tako imamo nekoliko asana koje nose naziv psa, a pas je u tom kulturnom krugu ritualno nečista i niska životinja koja ima sasvim suprotne konotacije od religijskih i svetih. Imamo asanu koja nosi naziv svetog brda. Imamo i asanu koja nosi naziv banalnog stabla. Imamo asane koje nose naziv drevnih mudraca, imamo asane koje nose naziv poljoprivrednog oruđa. Na kraju imamo ogroman broj asana koje imaju vrlo banalne opisne nazive poput : lijevo kutno istezanje, trokut, glava na koljenu i tome slično.

Kada se sve to uzme u obzir ipak mi se logičnijim čini zaključak kako su nazivi došli logikom vizualnih asocijacija koje mogu biti bilo kakve. Svete, profane ili potpuno banalne.

Drugi važan argument jest onaj izvora tih vježbi u joga praksi. Najstariji joga izvori navode asanu samo kao sjedeći položaj za meditaciju. Teku kasnijem srednjem vijeku (u Hindu izvorima) imamo opisane fizičke položaje koje danas identificiramo sa jogom, ali i tu mali broj njih. Već i tu neki povjesničari spekuliraju o vjerojatnom utjecaju i preuzimanju fizičkih vježbi nastalih za vojne i borilačke potrebe te prilagođavanje za vlastite, iako osobno nisam u to sasvim uvjeren i mislim da su primitivne asketske prakse tu igrale svoju ulogu. Čini mi se da je takav stav koji smatra da neki oblik žrtve, uključujući fizičko “mučenje”, način stvaranja nekakve duhovne dobrobiti. Sjetimo se kršćanskih stlita i čitavog niza drugih egzotičnih načina stvaranja fizičkih “požrtvovnosti” kroz razne oblike sputavanja i nelagodnih radnji u religijske svrhe koje vidimo u različitim kulturama i religijama. Pretpostavio bih da bi takva praksa iznimno dugotrajnih održavanja fiksnih položaja kao oblik asketske žrtve mogao biti jedan od izvora, no vrlo lako pomiješan i sa drugima koji su aktivnije vježbali iz profanijih razloga. Ipak, sve je to u sferi nagađanja. Ono što je bitnije jest da od te šačice vježbi danas odjednom imamo nepregledan fundus položaja koji većinu nepristranih analitičara i povjesničara navodi  na zaključak kako vrlo moguće, ako ne i potpuno izvjesno, njihova pojava u vremenima susreta sa zapadom može upućivati na preuzimanje kulture fizičkog vježbanja iz potpuno neindijskih izvora. To svakako prilično relativizira nastojanja da se sami položaji predstave nečim jako drevnim i religijskim, kako od strane onih kojima je to argument kritike i povezivanja fizičkog i religijskog tako i onih koji žele mistificirati jogu pa iz sasvim drugih motiva tvrde slično. Joga je više u načinu upotrebe asana nego u njihovoj fizičkoj formi.

Treći se argument pak tiče ideje kako je asana kao religijski ritual jasno zadana forma. Asane se u stvari razlikuju donekle među tradicijama, a neke poput naše uopče ne smatraju da je održavanje neke zacrtane savršene forme nužno za postizanje traženog efekta te se upravo insistira na fleksibilnost, modifikacijama i prilagodbama. ko bi forma bila nešto što u sebi sadrži kakvu mističnu i okultnu snagu, osim što ideja sama po sebi predstavlja pomalo besmisleno sujevjerje, onda bi to značilo da zbog razlika u pristupu to može biti “aktivirano” samo kod nekih tradicija koje su pogodile baš onu pravu formu. Također može značiti da se sasvim slučajno mogu aktivirati okultne zle sile. lepeza pokreta i položaja koje ljudsko tijelo može zauzeti je ograničena tjelesnom mehanikom i većina položaja koje joga koristi netko negdje koristi bez povezivanja sa jogom. Puno jednostavnih položaja se koriste u masu fizičkog vježbanja, pa čak i spavanja. Npr. običan pretklon. Običan tzv anatomski položaj, obično ležanje ispruženi na leđima i tome slično. Ako bi same forme imale takav potencijal aktiviranja nekih nejasnih okultnih sila onda smo svi u zaista vrlo nezgodnoj situaciji bez obzira na jogu.

Čini mi se kako ovdje po svim stavkama idemo iz jednog praznovjernoga iracionalnog  besmisla u još dublji besmisao i kako ovakvu tvrdnju možemo bez puno dvoumljenja odbaciti.

( izvornik: http://www.vih.hr/stvarne-lazne-kontroverze-joge/ )