Teorijski dio joga sustava kao i osobna iskustva u praksi prihvaćaju ideju reinkarnacije kao sastavni dio koncepta na kojemu se zasniva. Ne tvrdim da to zaista jest ili nije tako niti da je neophodno za vježbanje joge, prema povijesnim izvorima postoji mogućnost da ideja reinkarnacije ne dolazi iz istih izvora iz kojih dolazi veliki dio joga praksi i da se današnji koncept tek vremenom razvio. Činjenica je međutim da velika većina indijskih duhovnih sustava danas prihvaća taj koncept i iskustvo kao realnost.

 Istovremeno ta ista teorija i praksa nam vrlo jasno pokazuju nevjerojatne načine na koje um konstruira iluzorna iskustva. Od banalne mašte, preko iskrivljene percepcije fizičke okoline do kozmičke iluzije maje.

 Stoga za većinu duhovnih iskustava joga priznaje mogućnost da su odjek duhovne stvarnosti, ali i iluzorna maštarija kao i mješavina jednog i drugog. Kako razlučiti jedno od drugog nije uvijek lako pitanje i često je prepušteno osobnoj procjeni, iskustvu i stupnju duhovnog razvoja. Kao što u životu kroz iskustvo postajemo sposobni raspoznavati situacije i osobe koje nekada nismo tako i u duhovnom svijetu postajemo sposobni intuitivno razlikovati stvari, ali je tu sposobnost ponekad teško prenijeti riječima i opisati jer iskustva mogu opisno djelovati identično, a da u doživljaju osjećamo suštinsku razliku.

 Stoga ne mogu reći niti je li nečije tuđe iskustvo prošlog života istinito ili nije, samo da treba imati na umu kako iskustvo nečega nije istovremeno i garancija kako je doživljeno doslovna preslika realnosti.

 Uz osobno iskustvo ipak nam pomažu i razum i informacija, a tek na toj razini možemo nešto pisati i pokušati sagledati razne mogućnosti što će nam uz praktičan rad na sebi pomoći u razaznavanju razina duhovnih iskustava.

 Dakle osnovna stvar koju trebamo imati na umu jest da u grubo subjektivno osobno duhovno iskustvo možemo staviti u četiri kategorije - iluzorno, miješano te čisto i autentično. Naravno kada bi zaista željeli biti precizni bilo bi puno više mogućih podjela, trebali bi uzeti u obzir kontekst, gledište, definiciju toga što je uopće stvarno, a što nije, što uopće predstavlja psihičko iskustvo i ima li ono svoju autentičnost samo po sebi bez obzira koliko korespondira sa nekom vanjskom realnošću itd. Jednostavnosti radi reducirati ćemo sve na ove tri intuitivno razumljive kategorije.

 Kao primjer mogli bi uzeti snove koji se u jogi smatraju još jednim potencijalnim područjem duhovne prakse i iskustva. Običan san je obično samo psihička projekcija svakodnevnog iskustva, razrješavanje nekih unutarnjih konflikata, procesiranje proživljenih iskustava isl. Ima svoju važnu funkciju, ali ne treba im pridavati vrijednost veću od toga.

Zatim imamo snove koji su miješani. U njima možemo dobivati određene poruke bitne za naš, ali i tuđe živote. Možda nam podsvijest šalje neke informacije koje svjesno nismo uspjeli procesirati, možda nas viša svijest kontaktira, možda smo dovoljno senzibilni da "hvatamo" suptilnije razine informacija iz okoline ili nešto sasvim drugo. No ta iskustva ili u startu ne dolaze iz čistog duhovnog izvora ili su zamagljene kroz filtraciju uma. Takve informacije ne treba zanemariti, ali niti uzeti doslovno bez odmjeravanja vagom razuma i van šireg konteksta. To je jezik simbola, dramatizacija koja može iskrivljavati prvobitnu informaciju. Na kraju može biti direktan kontakt sa višim razinama. Sanjati Boga, npr, može biti bilo što od toga. Mašta, simbolični prodor dubljih razina koji može biti koristan ali i neprecizan i ograničen na neki naš osobni subjektivni svijet. Konačno može zaista biti i (naj)viša razina. Ovdje je unutarnji osjećaj najjače mjerilo iako i tu može biti nekih izvanjskih, no snovi nisu sada tema kao niti duhovna iskustva u širem smislu.

 Regresija kao terapijska procedura ipak ima jednu bitnu razliku u odnosu na snove ili spontana duhovna iskustva u tome što je vođena, dakle nije spontana. Tu se krije i dodatan razlog za oprez.

Prvo trebamo razjasniti jedan nesporazum. Često se spominje nehipnotička regresija. Tako nešto međutim ne postoji, izraz se koristi zbog urbanih mitova o hipnozi i nerazumijevanju širine tog pojma i mehanizma, ali svaka regresija je hipnotička. Hipnoza nije stanje u kojemu nema volje, svijesti niti automatske amnezije i sličnih stvari po kojima se "nehipnotička" navodno razlikuje. Isto vrijedi za vođenu meditaciju. Ako znamo da je tako i ako znamo kako se hipnozom mogu konstruirati iskustva do razine haluciniranja otvorenih očiju jasan nam je i potencijal za konstruiranje lažnih iskustava prošlih života. Naravno i "lažna" iskustva mogu imati terapijski potencijal, mogu biti platno na koje projiciramo vlastite podsvjesne sadržaje, no ovdje želim govoriti prvenstveno o objektivnosti takvih doživljaja. Dakle u takvom stanju u kojemu se lako konstruiraju iskustva netko nam kaže (pojednostavljujem) da se vratimo u prošli život. Sama ta uputa ima u sebi prikrivenu indirektnu sugestiju da imamo prošli život i naš će ga um time iskonstruirati. Dakle da bi vođenu regresiju doveli do početne razine objektivnosti meditativnog iskustva (a koje je i samo relativno u ranije navedenom smislu i kategorijama) ne bi smjelo biti tog navođenja. Od ljudi koji se bave hipnozom u psihoterapiji čuo sam da kod traženja uzroka nekog problema bez insinuiranja gdje se on nalazi regresija spontano odlazi u prošli život kao uzrok tek u jednom vrlo malom postotku slučajeva, daleko od redovnog nalaženja takvih situacija kakve vidimo u navođenim regresijama.

S druge strane postoje takva iskustva koja su dobila određene izvanjske potvrde, stoga bih bio oprezan i sa odbacivanjem.

Isto tako treba ponovno napomenuti da nije riječ o terapijskom učinku koji nije nužno vezan uz objektivnost doživljenoga, problem je ionako u umu i našoj reakciji na neki doživljaj, a ne u vanjskoj stvarnosti. Stoga ako subjektivni osjećaj kako nas je neka osoba povrijedila projiciramo u regresiji na lažno "sjećanje" kako nas je ona fizički pretukla u ranom djetinjstvu ili neku scenu iz prošlog života to znači da takav doživljaj ne može sa sigurnošću biti potvrda nečeg objektivno izvanjski doživljenoga, ali može biti mjesto za rješavanje problema kao svojevrsna unutarnja psihodrama.

 Kada pak govorimo o stvarnosti u regresiji obnovljenoga sjećanja moj trenutni i subjektivni dojam za koji nisam uopće siguran da je točan jest da je većina takvih iskustava ipak vjerojatno izmaštana uz tek manji broj koji možda ima potencijala biti realnim. I kod spontanih sjećanja postoji mogućnost da su u kategoriji mašte ili miješanog doživljaja, no čini mi se kako zbog toga što nisu direktno navođena ima smisla pretpostaviti kako je tu veća zastupljenost onih koji imaju potencijala biti realni. Naravno treba uzeti u obzir i to da nije samo navođenje u regresiji način konstrukcije iskustva već ulogu mogu imati i naša uvjerenja pa bi dodatnu vjerojatnost da iskustvo ima realnu osnovu dalo to što ga doživljava netko tko se nikada ni na koji način nije susreo sa idejom reinkarnacije. Na žalost danas je u modernom društvu to vrlo rijetko.