Već smo iz dosadašnjih tekstova vidjeli kako je joga fluidna disciplina koja se mijenjala kroz povijest, kao što je to uostalom slučaj sa svim ljudskim djelatnostima. Kako se mijenjaju spoznaje, društvo i njegove potrebe tako se mijenjaju i prilagođavaju odgovori na njih.

Joga nije izuzetak pa u zadnji stotinjak godina postoje nastojanja širenja iz "pećina" u širu javnost, kao i istraživanja njene zdravstvene koristi, donekle neovisno o izvornoj prvenstveno duhovnoj orijentaciji.

To naravno nije slučaj samo sa jogom nego čitavim nizom praksi poput kineskih Tai Chia i općenito Chi Kunga, poput mnogih sportova kojima je nekada svrha bila priprema tijela za vojne potrebe, a vremenom postala bilo rekreacija, bilo apstrahirani surogat stvarne bitke ograničene na ringove, travnjake i ostale terene.

Stoga se joga danas vježba iz različitih razloga, od izvorno duhovnih do isključivo zdravstvenih koji u novije vrijeme uzimaju sve više maha i za kojima se iskazuje sve veći interes i potreba.Također ne treba smetnuti sa uma neophodne prilagodbe uslijed širenja u različita područja, kulture, klimatske uvjete i ostalo. Izazov je i zadaća stoga instruktora prilagoditi praksu željama i potrebama pojedinca. Krutost koja bilo iz vjerskih bilo iz financijskih razloga ili neznanja i neiskustva pokušava učenike ukalupiti u određen sistem vježbi i ideja zanemarujući individualne razlike ne čini uslugu disciplini, a može dovesti i do negativnih posljedica.

Isto je tako nemoguće napraviti jasnu granicu između rekreacijske i terapijske upotrebe. Naime svi mi imamo određene specifičnosti u konstituciji. Čak i najzdravija osoba imati će ako se pažljivo promotri određeni nesklad u sustavu. Čak i ljudi sa desetljećima joge i dalje imaju makar i minorna, ali ipak zamjetna odstupanja od nekog zamišljenog idealnog simetričnog i harmoničnog tijela i uma. Uz to razlike su u osnovnoj konstituciji i karakteru. Neko je masivniji, neko je mršaviji, visok, nizak, energičan, usporen itd. Stoga slijepo slijeđenje neke idealne zamišljene univerzalne forme ne može biti optimalni način vježbanja. Možemo to usporediti sa katama u borilačkim vještinama. One su svojevrstan mehanizam usvajanja idealne forme i "enciklopedija" raznih mogućih rješenja i pokreta. No prava će borba izgledati sasvim drugačije i tražiti više prilagodbe i improvizacije.  Tako i joga treba iz ukupnog seta tehnika odabrati, a onda dodatno pojedincu prilagoditi vježbe u skladu sa njegovim potrebama. Stoga bi i razlika između rekreativne i terapijske joge trebala biti više u zdravstvenom stanju klijenta nego u samom pristupu.

Često sam čuo od nekih od najiskusnijih instruktora joga terapije u Indiji kako se sa širenjem joge, a posebno "fitnes joge", javlja sve više slučajeva povreda koje im dolaze na ispravljanje - što je često dugotrajno, a nekada i ne do kraja izlječivo. Stoga idealnim smatram individualni pristup sa praksom  dizajniranom za svakog pojedinca i sa vrlo laganim i postepenim napretkom.

Kako to izgleda u praksi donekle ovisi od instruktora, pojedine tradicije ili instituta, ali uglavnom se može zamijetiti određena mješavina čistih jogičkih, ayurvedskih i medicinskih utjecaja u različitim omjerima. Obično će se prvo obaviti fizički pregled (sa naglaskom na kralježnicu i zglobove, zatim mišićni i nervni sustav, disanje te neke opće odrednice poput tlaka, pulsa itd), kroz razgovor raspitati o zdravstvenom stanju, ali i nizu drugih faktora bitnih za vježbanje. Po potrebi će se dostaviti i medicinska dokumentacija. Nekad će biti elemenata ayurvedske dijagnostike poput testova konstitucije ili pulsne dijagnostike isl.

Kad se sakupe sve informacije odrediti će se fokus vježbanja i okviri mogućnosti poput raspoloživog vremena i izraditi program gdje su same metode vrlo fleksibilne i bitne samo u odnosu na zadani fokus. Program se naravno može dodatno mijenjati tokom instrukcija kako se pri samom vježbanju zamjećuju nove pojedinosti.

Pri tome je glavni orjentir unutar kojega smještamo sve ostale detaljnije razrade praksi onaj trostruke podjele vježbi na:

1. brmhana - aktivirajuće
2. langhana - opuštajuće
3. samana - uravnotežene

U te okvire smještamo različite prakse bilo da se radi o asanama, pranayamama ili trećem, a također kod kompleksnijih situacija miješamo različite kategorije prema određenim principima.

Obično je na početku potrebno nekoliko takvih individualnih sati pošto su u tom razdoblju promjene programa kao i napredak brži, nakon toga velikoj većini su dovoljni eventualno samo povremeni posjeti radi provjere i povremenih izmjena svakih nekoliko mjeseci ili pola godine. Naravno uvijek se mogu dešavati značajne promjene poput bolesti, trudnoće i slično kada takav standardni program nije moguć pa se ili treba napraviti novi ili ako nije moguće prestati sa vježbanjem na neko vrijeme pa krenuti opet od početka, tj. sa prvim programom i lagano se uspinjati (iako najčešće brže nego kada se tek počelo vježbati) do najzahtjevnijeg. Dugoročno je u obzir potrebno uzeti i promjene u tijelu i umu i vanjskim okolnostima koje dolaze sa godinama.

Dakle joga terapija i rekreacija je jednostavno nastojanje da se neravnoteža u umu i tijelu balansira praksama koje su njoj suprotne. U osnovi ista logika zbog koje ćemo se nakon duge vožnje imati potrebe istegnuti. Ipak i to nije strogo pravilo, ima situacija kada se "klin klinom izbija". Dakle uvijek se radi o specifičnoj i novoj situaciji sa svakom osobom gdje se u interakciji instruktora, klijenta i raspoloživog seta tehnika kroz određeno razdoblje nastoji pronaći idealno rješenje i gdje nema strogih i unaprijed zadanih pravila koja nikada ne mogu u obzir uzeti sve faktore i specifičnosti pojedinog slučaja.

Pri tome treba napomenuti da joga nije zamjena za liječnika. Klasična ayurvedska podjela koristi tri elemenata u liječenju:

1. prehranu
2. životni stil
3. lijekove.

Joga spada u drugu kategoriju, onu životnog stila. Možemo ju usporediti sa rekreacijom ili u smislu u kojem je ovdje opisana sa nekakvom holističkom fizioterapijom koja u obzir uzima cijeli sustav istovremeno. Međutim ona nije zamjena za liječnika, ona nije alternativni medicinski sustav već može biti samo komplementarna i ako se govori o terapiji uglavnom je osnova bilo u klasičnoj bilo (u Indiji) ayurvedskoj medicini koje jedine imaju mogućnost i znanje zadirati u sva tri elementa, posebno ovaj zadnji koji se tiče lijekova i ostalih specifično medicinskih procedura. Za razliku od Indije sa nekoliko tradicionalnih priznatih medicinskih sustava kod nas postoji samo jedan službeno prihvaćen kojemu je to legalno moguće pa je onda liječnik uvijek prva instanca pri svakoj ozbiljnijoj bolesti. Taj raspored također nije slučajan. Prehrana je sa razlogom na prvom mjestu i bez promjena u prehrani sve ostalo će biti ograničenog učinka. Također medikamenti nisu bez razloga na zadnjem mjestu - oni se koriste kada su neophodni, nisu zamjena za krpanje nezdravog životnog stila da bi mogli nastaviti po starom.

Budući se joga nalazi u kategoriji životnog stila to znači da se radi o dugoročnim učincima. Ne radi se o iscjeljivanju gdje će se obećavati velike promjene u svega par seansi i gdje sav posao obavlja terapeut. Govorimo o dugoročnim promjenama u životnom stilu gdje sav posao obavlja sam pojedinac i koje trebaju biti trajne, baš kao i promjene u prehrani. Daleko je bolje vježbati svakodnevno 15 minuta 15 godina nego vježbati 10 sati dnevno mjesec dana. Ispravna prerana je rad na temeljima, joga je rad na zidovima, a kratka terapija je rad na krovu koji se ponovno urušava ako temelji i zidovi nisu ispravno postavljeni. Naravno da joga nije pri tome jedina mogućnost rada na "zidovima" niti nužno najbolja i sigurno da neće svima jednako odgovarati, ali je jedna od vjerujem kvalitetnih opcija utoliko što u vježbanju nastoji holistički obuhvatiti cjelokupnu osobu, odnosno um, tijelo i dah, a kod onih sa takvim sklonostima i duh.